Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: ŠPUNTA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: ŠPUNTA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: ŠPUNTA

Foto: Foto: GDCK Rab

 

Danas potle ove bolešćine kako da nidiri nikoga ni za vit. Kako mravi smo se zatvorili va buže, i kaj tadi jedino va butigi čovika moreš kuntrat. Eto, zato i moramo bit pomalo va strahu da ćemo se na taj mod priko mere rasprošat, debandat i zapustit.

Rab danas oglas

Ova bolešćina od korone čini svoje, a mi sve kako da mučimo i dajemo nati mod do znanja da se pomalo i na to navikujemo. Z jedne bande to je i doboro, boj čovik bi poludil kada se nebi na zlo pomalo navikival. A jopet, z druge bande, to i ni dobro, boj pari mi se, da smo se kako ljudi malo raščinli, raštrkali i kako da smo se posakrivali jedni od drugih. Na ovomu našemu malomu Rabu žive kolo deset hiljad duš, deset hiljad ljudi, a to je puno, boj svi smo se nikakor stisli va desetak kilometri, tamo od Lopara do zadnjih kuć Brbati va Grpamin. I zato smo se svaki dan i kuntrivali jedni z drugiman. A danas potle ove bolešćine kako da nidiri nikoga ni za vit. Kako mravi smo se zatvorili va buže, i kaj tadi jedino va butigi čovika moreš kuntrat. Eto, zato i moramo bit pomalo va strahu da ćemo se na taj mod priko mere rasprošat, debandat i zapustit.

 

Va strahu san i ja, dabome, ali moramo se još vajk nadat da ćemo se navrime jednoga dana tornat na stanje ko nas ljudima čini.

 

Inšoma, sve se više pitan da kadi smo i ča smo? Zima još vajk dura, a vani oli puše, oli daži. Va Dubrovniku je niki dan palo i malo sniga, pa san zapametil kako je jedna ženska pametno rekla, da je snig lipo za vit, ali neka ne dura više od jednoga dana, boj da se unda oni va Dubrovniku ne umu snać va takovomu stanju. Oli kako je ona lipo rekla: “Mi van ljudi po snigu ne umimo funkcionirat!” Jušto kako i mi na Rabu. Lipo je, varamente, da i zerica sniga pade, i to više poradi dičine, ali neka dura najviše jedan oli dva dana, boj mi smo ovo ude naušni više na buru, i to ćaru.

 

Varamente, poradi korone i mi se sve više držimo kuće, ložimo po celi dan i teplimo se. E, a da znate kako je lipo i veli je gušt kada se ki put more i grubomu vrimenu rozi pokazat. Bura puše, more pini, a ako se va frižideru najde kakov najlonić baren smržnjene ribe, unda se to stavi va tepsiju, pa se uz par kumpiri, malo zelenjave i luka rine va pećicu. Da, vani bura švižlje, a riba peče, va peći lipo črči i duši sve jače i jače. Cela se kuća va lipi duh pretvori, a kada zemeš pirun varuke ne znaš ča je bolje, je riba oli kumpir. Z gušta se naideš, okrene ki more potle i dvi-tri bevande, pa lipo onoj buri vani pokažemo ne samo rozi, nego i jedan ma veli kacamarin.

 

A ča su naši stari činli po grubomu vrimenu? Bila je to prlika, recimo, za udelat novo drško za sikiru, motiku, vile, lopatu, kramp i sve tako redon. Najde se, dabome, i danas ki ded ki ima takov nauk. Jedan Banjolac mi je jušto jednu takovu ćakulu i poslal. Evo naki mod gre. Čul san da se je jedan naš ded, jedno jutro po marendi, latil delat drško – i to od akacije. I dabome, najprije sikirica, pa unda rašpa, pa staklo od botilje, pa flajba, pa hitit oko i tako redon. A va svo vrime va ustiman je imil i onaj starinski bokin, malo prazan, a ki put i španjulet va njemu. I kad je drško bilo gotovo, zel je unda ded i tocilj varuke, parićal je sikiru, pa zove svoju babu:

– “Stara, ala movi se, daj mi malo jednu ruku!”

– “A koga vraga će ti sada sikira?”, govori ona njemu.

– “Ala muči i okrići mi tocilj, ma pomalo ve!”

 

I tako su ded i baba skupa naoštrili sikiru. Ded je bil kuntenat kako je naoštrena pa je na sikiru pomalo i novo drško nasadil. Hitil je još jedan put oko, pa govori:

-“E, tako je to!” –  I jopet je stavil španjulet va bokin.

 

A sve je to zbande, unako pomuče gledal i njigov sused, pa da mu govori: 

– “Ala Bepo, baš lipo, sada morete poć i va bošak!”

 

A ded se nato javi: 

– “Enti toga, ne! Ča ti ne čuješ da nan svaki dan pritu kako nas moraju cipat! Pa ča unda ni bolje da to učinu z oštron sikiron, nego s tupon i još s krivin drškan?”

 

Čula je to baba, pa se je od kuće javila:

– “Buzdo moj, buzdo, pa neće nas oni cipat sikiron kako drva, nego će nan samo dat špuntu!”

 

A ded se je malo zamislil, potegal je dva dima z bokina, pa govori:

– “Ne pačan se ja niš, ma bolje da je sikira pranta!”

 

Eto, to je to. A ja san se unda domislil kako su jedan put i naši muški znali govorit, kada bi vidili šesnu žensku pridase, tobože, kako bi i njoj isto tribalo dat jednušpuntu!

 

Joso Fafanđel za Kantunić, 25. 1. 2021.

 

 

 

 

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime