Foto: Fotografija iz obiteljske arhive LEGAC/FORIĆ
Leteć va zraku duron bi gakale, pa bi težaci na polju znali govorit: ala ljudi, gotovo je s poslan, gale preliću i gredu spat, vrime je za poć doma! Ben, ma ja kako diško baš i nisan bil niki veli težak, pa bi se va poslu više nanoge naslanjal na drško od lopate, nego dubal i stal prignut. A mat bi mi unda šemprije znala reć: “Ala prigni se malo, gale preliću, pa bi ti gala mogla i naglavu sest!”A moramo se malo i sulacat, a ča drugo. Ali vi ćete meni isto reć kako ja znan poć ki put malo i na muhu, a ne se samo sulacat. Evo, more bit da ćete mi jušto to reć sada kada van recimo spomenen – gale!
A nadan se da znate ča su to gale? Gala je ona malo črna, a malo siva tica, a lovčari će znat da se ona zove siva vrana. A mi je od vajk po domaću zovemo gala. Ne znan zač, ma pari mi se da bi to moglo bit zato boj kada piva unda gače (ga,ga,ga!) i to najviše gaču kada su va jatu i kada va zraku letu. E, a jušto va tomu letenju i je stvar. Boj, od kad san ja bil mali, pa sve do dana današnjega, ja iman navar te naše gale, tobože gledat ih, kako svako jutro letu od Kalehranta na gori va Kanat, na Frugu, oli se del od njih kaliva doli va polje. Dabome, i polje od Fruge i ona polja šoto, oba su prvije bila redovito zaorana i posađena. A i kamporsko, dabome. Puno se je va to vrime sijalo žita, najviše frmentuna, šenice i rži, pa bi gale, a i drugi tići, imili ča i za nazobat se. Zato i jesu prelitale navu bandu. Jedino mi ni ćaro zač tamo nebi i prespale, nego bi zvečera prid zalaz sunca redovito va masamin gale letile nazad va črnike od Kalehranta, pa bi se tamo namešćevale za spat. I tako svaki Božji dan: jutro rano gori, pa zvečera nazad. Dabome, bilo ih je jako puno, a leteć va zraku duron bi gakale, pa bi težaci na polju znali govorit: ala ljudi, gotovo je s poslan, gale preliću i gredu spat, vrime je za poć doma! Ben, ma ja kako diško baš i nisan bil niki veli težak, pa bi se va poslu više nanoge naslanjal na drško od lopate, nego dubal i stal prignut. A mat bi mi unda šemprije znala reć: “Ala prigni se malo, gale preliću, pa bi ti gala mogla i naglavu sest!”
Inšoma, ma zač ja te naše gale vamin i spominjen? Spominjen zato boj i dan-danas gledan kako na isti mod one preliću – od zdola na gori, pa zvečera nazad ozgora na doli. Ali računan, polja više ni, zarasla su va torskut i travinu, pa zočin se one gori hranu svaki dan. Ako spize ni, unda će bit da ih je i puno manje nego jedan put. I je, manje ih je, boj to se vidi i po jatiman va kiman danas letu. Nećete mi virovat, ali zato san ja jušto na prvi dan od ovoga miseca, priz zalaz sunca, zel malo vrimena, pa da ću gale prešpijat i va zraku ih pomalo pobrojit. I brojin ja njih sve jato po jato, pa nisan mogal virovat da san ih toga dana nabrojit jušto 147. Ala šu, more bit da san ku od njih i falil, ma ako jesan, unada jako malo. Ali to me je jednako jako i veselilo, boj nisan mogal virovat da tih lipih tičin još i danas ima priko sto na broju.
Eto, pa neka i to bude zapisano, a za jedno trejsetak godin neka ih drugi broji. Ja, nažalost neću. Ma te naše gale uvik su me veselile, najviše zvečera kada doli preliću i va zraku veselo gaču kako da se razgovaraju. E baš zato san još 2004. godine napisal jednu pismicu o njiman, ka se jušto tako i zove – GALE.
Govoru da čare činu
Ma kad svaku večer preliću
Mene veselu
Okujetaju me
i nosu mi sriću.
Letu gale va jatu
Od Kalefranta na gori
Pa zvečera
Jopet ozgora na doli.
I tako svaki Božji dan:
Karaju se, grakću,
Simo tamo navigaju
Ja ih fiso gledan
Ferman se
Stojin
Pratin ih
I brojin
Pa z gušton
Na komodu
Skupa šnjiman
I ja letin.
I eto, to je to. A ki će bit gradonačelnik na Rabu, to zasigruno ni gale ne znaju, a bit će da ih ni jako ni briga, makar svaku večer gakću i va jatu razgovaraju.
Josip Fafanđel, 15. 3. 2021.