Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: LJUBAVNA POŠTA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: LJUBAVNA POŠTA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: LJUBAVNA POŠTA

Foto: Piše: Josip Fafanđel | Fotografije autora Miroslava Maroevića iz arivske zbirke Josipa Andrića

Općina, kancelarije, pošta, kapetanija, postolari, abukati, butige, šnajderi, urari, tišljerije, bravarije i kovači, sve je to po tvojiman ulicamin kučilo, zvonilo, movilo se, a ti si mi, Grade, bil nikakor veseliji. Galebi su ti po črljeniman krovićiman sidali i kričali, golubi su va jatiman prelitali, grlice su duron i naprvo na svoj mod tubetale, a mali vrapci, oli repci, veselo su kolo stolov skakali oli po oniman banciman na pijaci pa bi se šempre unako prestrašeni gori po murvamin razletili.

 

Rab danas oglas

Inšoma, nećete mi virovat, ma to ča san pisal pismo gradu Rabu, to je bilo jušto na dan Valentinova. Ne, nisan šal na muhu, ali smililo bi mi se kada bi po više puti doživil kako je naš grad Rab sve više pust. Pasaš po danu kroz ulice pa čovika ne moreš kuntrat, a po noći da se i ne govori. Ni maške više ni va našoj kicariji. A sada kada se je i ova nesrića od korone med nas zamišala, sada je još i gore. Pusti grad i po noći i po danu. Eto jušto zato san to pismo i napisal. A gre uvako:

– Dragi moj grade Rabe, evo pišen ti pismo, ali ne od daleka. Pišen ti pismo od jednoga našega nidanjega sela. Naši, nažalost, pokojni dedi i babe, a potle i oci i matere, još kako mićiman povidali su nan kako bi od sela hodili do tebe. Nosili bi na plećiman oli tovaru grošići drv, kuneštre pune kukumari, pomidori, svake sorte voća, smokav i onoga lipoga domaćega grozja. Sve su to prodavali od portuna do portuna, oli na onoj tvojoj staroj Pijaci šoto Bobotin, na banciman pod one nidanje vele i debele stare murve.

 

Bil san još mići diško, ali i ja bi više puti šal z materon do one tvoje Pijace. Pametin i danas, dočim bi se gori na Kokošici počali kalivat doli po onoj staroj cesti uz Imperial, pa uz nidanji križ do hotela Istre, ja bi tako rado poslušal kako lipo pivaju grlice, one ke su sedile oli su prelitale zgora po boriman. A dočim bi arivali do hotela Istra, va onomu lipomu miru i uz pismu grlic, čuli bi se i retki mutorići od kaićev na tvojoj obali, odmah priko Varoša. A Pijaca puna ljudi, z jedne i druge bande od banci. I peškarija, dabome, sve na jednomu kupu.

 

 

Po leti bi bil veći šušur, ali i po zimi bi ti, Grade, na svoj mod živil va svoj onoj našoj od jednih i drugih potribi. A naši dedi i oci su najviše volili poć u Taribe na gulaš. Potle, kada san i ja naučil čitat, šerval san kako je na zidu pisalo ‘Bolje tu nego tam’. Tako se je zvala ona Taribina konoba, ma, kuliko ja pametin, nikad se ni govorilo da gremo na gulaš va ‘Bolje tu nego tam’, nego – gremo u Taribe. A taj gulaš od Taribe bil je na tako velomu glasu da mu ni jedan čovik ni od sela ni od tvojih stanari ni mogal udolit. Ki je vidil, lipi moj Rabe, doć kod tebe Grad, a ne poć kod Josa Taribe na gulaš? Ni sva ona nidanja mižerija ni tomu njanci malo pačila.

 

Ti se zato ne daj, drž se! Grli svakoga ki volje i znanja ima.I zovi svoji ljudi nazad da nan se ne dogodi potriba da nan potle puno vrimen nanovo još ki Isus na križu proplače. Od jada, dabome. Budi mi pozdravljen, lipi moj Grade! I neka znaš da te i svi mi od nidanjih sela i naprvo jako volimo. I veruj nan, pomoć ćemo ti, ako triba. Boj ona naša starinska pisma pivala se je i navi mod: ‘Mi smo ljudi sa otoka Raba, namin sunce nikad ne zapada!’ Ala, bog! I neka jušto tako za navik i bude!

Općina, kancelarije, pošta, kapetanija, postolari, abukati, butige, šnajderi, urari, tišljerije, bravarije i kovači, sve je to po tvojiman ulicamin kučilo, zvonilo, movilo se, a ti si mi, Grade, bil nikakor veseliji. Galebi su ti po črljeniman krovićiman sidali i kričali, golubi su va jatiman prelitali, grlice su duron i naprvo na svoj mod tubetale, a mali vrapci, oli repci, veselo su kolo stolov skakali oli po oniman banciman na pijaci pa bi se šempre unako prestrašeni gori po murvamin razletili.

 

Dragi moj Grade! Evo, pišen ti zato boj danas mi se nikakor čini kako da svega toga više ni. Ni pravoga Kicara više ne moren šervat, murve su odavna posičene, a Pijaca je, unako mižerna, samo za šaku potribe po leti ostala. I vrapci su se nikakor proredili, a grlicu, ako je još i živa, ne moren više ni čut od onoga šušura od auti i svake sorte mutori. Gostione su se va Palit preselile, zanati su propali, ulice su prodane i kako da je nika nova, muderna mižerija arivala. Taribe i njigove Kate isto odavna već ni, gulaš je jedino va štoriji ostal. A, z druge bande, da ga i danas još ima, ki bi ga i mogal svako jutro na miru marendat? Ni oni lipi beli vapori više na Veloj rivi ne koštivaju, a z vaporiman kako da su i tvoji ljudi nideri otputovali.

Danas sve niki tuji kuntrivan po tvojiman kantuniman i svi najviše za šoldiman teku, a ti mi, Grade moj, sve to nikakor samo paziš i mučiš… I neka te to ne tišti, ali samo znaj da se sve to na isti mod i po nidanjiman seliman dogaja. Samo kuće bez svakoga reda i pareda rastu, nimaš kadi ni bićerin popit, a kamoli gulaš marendat! Nima tanci, nima mužike, nideri ne moreš čovika kuntrat za dvi pametne besede progovorit… Kako da smo se svi redon va kuće zaklopili

Eto, zato ti i pišen, lipi moj grade Rabe, boj ja bi otil da nan baren ti nanovo oživiš, da baren tvoje starine i užance ne propadaju, kako ča je sve to već odavna po seliman propalo. Ti se zato ne daj, drž se! Grli svakoga ki volje i znanja ima.I zovi svoji ljudi nazad da nan se ne dogodi potriba da nan potle puno vrimen nanovo još ki Isus na križu proplače. Od jada, dabome. Budi mi pozdravljen, lipi moj Grade! I neka znaš da te i svi mi od nidanjih sela i naprvo jako volimo. I veruj nan, pomoć ćemo ti, ako triba. Boj ona naša starinska pisma pivala se je i navi mod: ‘Mi smo ljudi sa otoka Raba, namin sunce nikad ne zapada!’ Ala, bog! I neka jušto tako za navik i bude!


Eto tako i zazbilja nemojte ni pomislit kako san šal s kartamin ća, boj da pišen ljubavno pismo jednomu Gradu, tobože. Zidiman i kućamin. A zač ne? I unako divojkamin odavna već nisan pisal ljubavna pisma. Pa ako bi se to, nedaj bože, i dogdilo bojin se da više nebi ni znal ča ću in pisat. Zlampilo je i ni više toga nauka. A Grad, ja se nadan da će me grad vajk razumit. Ni naš Grad od čera, pameti un puno toga, a ki puno pameti taj puno i zna i razumi.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime