Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: ZADNJI ŠKOLSKI VALCER

Rapski kantunić Josa Fafanđela: ZADNJI ŠKOLSKI VALCER

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: ZADNJI ŠKOLSKI VALCER

Foto: Foto: Hrvoje Hodak

 

Da, pogledal san puno lipih slik od toga dana, ali mi je jedna od njih nikakor ostala kako zabijena va meni. Učenica je zagrlila svoju razrednicu (oli učiteljicu), a pari mi se da je to bila Gordana Ćuk Ribarić, ma je taj zagrljaj i jednu i drugu pretvoril va jedno biće. Tuliko su se zgrabile i stisle, da su ljubav i lipota letile na sve bande, ča je samo bil veli i tepal simbol i za sva ona druga grljenja toga dana.

Rab danas oglas

Recimo, dica su va Drazi završila četrti razred, a peljala ih je učiteljica Tanja Plješa. I nebi ja puno o tomu govoril, ali Tanja kako da bi pukla, a da o tomu ne napiše par besed na internetu. A unda je i mene ušćipla za dušu. Četire godine je z dican proživila, a unda se je jednoga dana š njiman morala i rastat, pasali su va peti razred i hodit će sada va onu drugu školu.

 

I zato učiteljicu prožimlje ona tepla sjeta, pa uz ostalo piše (a ja prevodim po domaću): “…Radin taj posal zato boj su mi dica najveće bogastvo ovoga svita, onaj njihov iskren i nepokvareni del ki ala malih spužvic upija svaku rič, pohvalu, poruku, pa i kritiku, onaj del koga uvik moreš pokrenut, zbudit in želje, oslobodit kreativne ideje, badnut njihovu maštu, oću reć…, i uživat šnjiman va tomu poslu. …Va četire godine nakupi se puno i smiha i sriće, pa i ka suza poradi slabe ocjene. Ali skupi se i lipih uspomen, prijateljstva, ljubavi i povezanosti, a oni postaju moji, vežeš se za njih i zavoliš te svoje mališane ki ti se pod kožu zavuku… A ovi sada, oni su neponovljivi i srce mi je poradi njih jako, jako velo. Imit generaciju dobre dice, uspišnu i složnu, mali razred pun pametnih i radoznalih malih glavica, a velih srca, med sobon povezanih i složnih, e to se ne doživljava svaki dan, to je san snova svakoga od nas. Pa kada tomu dodan još drage i složne njihove roditelje, onda je i to razlog za sreću.”

Ali uz puno radosti dolazi i ono drugo i zato Tanja kaže: “…Potle svega – ja sam ipak tužna! Žalosna sam kada pomislin da je tomu došal kraj, rastali smo se, pa unda i suze poradi rastanka poteknu. I jedino ča in sad od srca želin to je da raširu svoja krela, da udahnu i poletu z ove naše ljuljačke, da zletu va nove izazove, kuntra novomu znanju i va nove pobjede. Žalit ću dugo za njiman, ali ću ih dugo i pametit. Da, bit ću zauvijek ponosna da su bili moji i da su i četiri godine mog žiovota uljepšavali baš svaki dan… I zato, sretno ti bilo razrede moj, fala van od srca, vi ste bili i ostajete moje velo, velo bogastvo!”

A ja ću reći da fala i Tanji na njezinoj iskrenosti, boj sve je to i lipo za čut pa unda i nas malo badne tamo kadi lipota stoji.

 

A dicu sada čeka druga škola, nove četire godine, nove učiteljice , nova prijateljstva i još jedan rastanak na kanati. Rastanak od osnovne škole, koga san isto ove godine pratil, boj naši osmaši ove godine su to na lipi mod našestali. Va dvoru od škole svi skupa zatancali su zajednički valcer koga san va svoj onoj lipoti nazval da je to posljednji školski tango.

 

Da, zatancali su valcer, unako malo nespretno, ali veselo i s puna srca. I s veseljen san gledan sve one slike, sva ona grljenja i dice i učitelja, sve ono veselje, ali med sve to ni se mogla sakrit i šaka žalovanja, pa neizbježno onda i pokoja suza. Da, pogledal san puno lipih slik od toga dana, ali mi je jedna od njih nikakor ostala kako zabijena va meni. Učenica je zagrlila svoju razrednicu (oli učiteljicu), a pari mi se da je to bila Gordana Ćuk Ribarić, ma je taj zagrljaj i jednu i drugu pretvoril va jedno biće. Tuliko su se zgrabile i stisle, da su ljubav i lipota letile na sve bande, ča je samo bil veli i tepal simbol i za sva ona druga grljenja toga dana. A lipo je to i Hrvoje Hodak napisal…da je zdanji dan škole za rapske osmaše obilježen na onomu istomu dvoru od škole, na komu su zajedno rasli i da to ni bil samo rastanak jedne generacije s nastavnicima i prijateljima (pa i simptijama), već je to bil i momenat da va opuštenoj atmosferi zajedno prizovu svijesti svu onu lipotu prohujalih školskih dana koje zauvijek ostavljaju za sobon.


Da, neponovljivo ostavljaju za sobon, ali sve ostaje zapisano va njiman i ni jedna spužva to zbrisat ne more. Neka je svima sa srićom, ali jedno velo bravo za njihove nastavnike! Školi veli naklon i kapa doli!

 

Joso Fafanđel – za Kantunić (18.7.2022.)

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime