Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: MALIN – MLINICA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: MALIN – MLINICA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: MALIN – MLINICA

Foto: Foto: Josip Fafanđel & Hrvoje Hodak

 

Tobože da su muntirali novo postrojenje i da su učinjena dva nova kola tako da mlin more još puno godin bez problema mlit. Da, obnovljen je stari mlin, a kako tamo piše, obnovljen je kako važan tradicijski objekt i lipi del od kulturne baštine.

Rab danas oglas

 

A zapametil san kako su napisali da je to vridan mlin boj da je i jako star. Tobože, da je načinjen va prvoj polovici od 20 stoljeća. To mi je bilo drago za čut, da malin ki je star jedva sto godin oni isto i čuvaju i obnavljaju. A zač to govorin? Govorin zato boj ča bi oni dali da imaju mlin kako mi na Rabu, ki ni star sto, nego celih celcatih 1000 godin!!! Da, da – jušto tako – hiljadu, a more bit i više godin.

 

 

To je zapisano va puno libri, pa i va onomu ča je o sridnjemu viku va Drazi, pisal profesor Mlacović. Zato ja i govorin da je taj Malin i stariji od hiljadu godin. Oću reć znano je da samostan i crikva sv. Petra va Drazi potiču od polovice jedanajstoga stoljeća, a kada je samostan propal (kako piše Mlacović) unda je crikva načinla inventuru imanja va koj piše da je samostanu pripadalo imanje Draškoga polja, ali po polovici, desno od Veloga potoka, pa sve tamo do – mlina, oli malina. To oće reć da je kod diljenja imanja od polja već tamo bil onaj mlin, koga službeno zovemo Mlinica, a Dražani ga zovu Malin. Znači, učinjen je i prije od jedanajstoga stoljeća. Zausput još moren reć da je liva banda polja, livo od potoka, pripadala imanju crikve sv. Ciprijana, ali ni dan danas ne znamo kadi je ta crikva bila boj je više ni. A to imanje je isto imilo svoju mlinicu, oli svoj malin, a bil je tamo kadi je danas butiga va dolnjoj Drazi. Dabome, od toga malina više ni traga ni, jedino je ostal del potoka i danas uništena voda Vrulja, ka je i ljudiman i tomu malinu vodu davala. Ali ime je ostalo, pa to mesto Dražani i dan-danas zovu Malin.

 

Ljudi, ćapajmo se posla, učinimo ča to, dokli je vrime da spasimo naš Malin i da se zausput spasimo i od sramote priz gostiman. Boj mlin komu more va temelji tuče, ne samo da je prava retkost, nego je to i veli spomenik pučkoga graditeljstva, koga rado volu vit i naši gosti. Ma, kako spomenik, ne migo kako kuću od javnoga kundota.

Onaj drugi Malin, oli Mlinica va gornjoj Dragi, malo je bolje pasal, makar ni njega sudbina ni jako milovala. Pitan se kuliko je jadan do sada žita samlil, kuliko je i ljudi i blaga nahranil i zač je unda takovu sudbinu doživil? Je to more bit zato boj je (kako piše Ive Barić) Malin va vlasništvu ne jedne nego 12 obitelji, svaka po svomu delu, oli je to more bit poradi nebrige celoga Raba, bolje reć od naše vlasti, kulture, a i nas samih. Boj kada je ona mlinica va Lici tekar učinjena, ova naša je već počala propadat, pa je bila zasvin obnovljena 1989. godine, a piše Barić da su šoldi skupili undašnja interesna zajednica od kulture, komunalno poduzeće Vrelo i Turistički savez općine Rab. A to ča je bilo više vlasnikov od Malina, to nikomu ni pačilo da se jadan spasi od propadanja. Živi san svidok toga, boj san na dan otvaranja na svoje oči gledal kako oživljeni mlin nanovo melje žito. Ma bila je to divota za oči i dušu, pa se je i puno veselja moglo šervat. A sve obnovljeno, uređeno i čisto, na mod da je Malin mogal još par sto godin bit na žiovtu, a po potribi i mlit, dabome. Da, ma da je bilo moguće sve to imit i navar. Ako ćemo pravo, bilo je moguće, ali se to ni dogodilo.

 

 

Ličani su tako svoju mladu mlinicu oživili, a mi našega starca ki je zalegal va veloj bolešćini pušćamo da umre na sramotu svih nas. Oću reć, nanovo je propal. Obašal san ga jedno prije misec dan, pa san se najprvo prekrižil, boj evo ča san tamo našal. Lipi i novo učinjeni krov na jednomu kantunu je žnjilil i pal doli, kupe su se razbile, a ono lipo velo kolo ča je vodu primalo i žrna okritalo, ono je tuliko žnjililo da ga više njanci ni za vit. Nestalo je, ni ga, samo je kup smeća ostal. A unda san šal i nutra.

 

A lako ti je poć nutra kad su vrata širon otvorena i sva su jadna suha i bez piture. Kako i neće bit kada pituru nisu vidila već 33 godine, nažalost. Pa nutri na podu celi pedalj prašine, melte i šporkice, a kaj tadi i par govan (da prostite). A naki mod neće bit govan kada su vrata otvorena, a kolo kućice se kupaju i veli i mali, i gosti i domaći, pa kada komu dojde potriba za onu stvar učint unda idu nutra pa se na miru oblašaju. I tako je naš slavni mlin, naše kulturno blago, naš hranitelj i naš spomenik, potle vika i vikova doživil da se pretvori va – javni kundot. A ne znan brate ča se o tomu more i gore reć, boj mi se pamet pomuti kada se i danas toga domislin. I zato, evo, jušto i sada svih prozivan: ljudi, ćapajmo se posla, učinimo ča to, dokli je vrime da spasimo naš Malin i da se zausput spasimo i od sramote priz gostiman. Boj mlin komu more va temelji tuče, ne samo da je prava retkost, nego je to i veli spomenik pučkoga graditeljstva, koga rado volu vit i naši gosti. Ma, kako spomenik, ne migo kako kuću od javnoga kundota.

 

Joso Fafanđel – za Kantunić (19.9.2022.)

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime