Home Beseda po domaću Kvragu i stres

Kvragu i stres

0
Kvragu i stres

Foto: Autor fotografije: Miroslav Maroević (iz zbirke Josipa Andrića)

Od države, recimo. O namin starijiman bi baren država tribala ča više brižit. Da su nan penzije bolje, da imamo ono pravo zdravstveno osiguranje, da imamo svakakovi popusti kod kupovanja, da nan je likarija jeftinija i da moremo ča manje kod likara čekat, da televiziju ne plaćamo – i sve takove lipe stvari. Ali vrag se vara, boj kuliko iman navar, priti nan se da ćemo sve to još i više plaćat. Dopunsko osiguranje da će poć gori, televizija samo ča ni, a za penzije svaki dan strahujemo da nan i njih malo ošćipnu. Oštija, a duron se samo jadaju da ni šoldi, da se mora šparat i sve pomalo skarsivat.

A Lopari da je prije dvi šetemane jedan držal predavanje o našiman možjaniman, pa da je rekal kako nan život od godine va godinu duron popravlja naš mozak i da tako pomalo postajemo ono ča i mislimo. To oće reć da nan mozak more pomoć da budemo ono ča bimo mi to i otili bit. Ako niš drugo, da nan more pomoć da se baren liberivamo onoga današnjega nesritnoga stresa. A to liberivanje da bi se moglo dogajat jušto kod nas na Rabu, va našoj bolnici va Kamporu. Blago namin na Rabu, nas moru tuć svakojaka brimena i nesriće, moru po namin gazit kuliko ih je volja, ali niš od toga. Dočim nas lati nervoza, nećemo nikomu zacipat nogadu, nego ćemo poć tekuć drito va bolnicu Kampor i oni će nas od svega liberat. Bože moj bože, a jeste vidili ča se dogaja? Prije su ljudi poradi griha, muke i brige hodili na spovid crikvu kod popa, a danas da će ju nas bolnice spovidat! Ala šu, neka je i tako, samo neka bude napomoć. Boj bolje je poć i kod likara na spovid nego va ludnicu.

Rab danas oglas

A varaju nas na svaki modi, a ča drugo. Pa da unda čovika neće latit i tepećika i onaj nesrićni stres. Altroke moj pokojni otac. Evo nanovo san otvoril onaj njigov libar, onaj katolički kalendar Danicu, va koj je zapiševal sve ča ga je mučilo, oli ča bi va svakomu misecu doma učinli. Iman te Danice skupljene za desetak godin zaredon. Sve san ih obašal, sve one stranice kadi je otac to zapiševal, ma nidiri nisan kuntral ni slovo, ni rič, ni besedu od bilo kakovoga stresa. Za ovo doba godine redovito bi samo zapiševal, kada je i ka je ovca skotila, oli koza, kadi smo posijali, oli pokosili senu, kadi smo i kada posadili biži, bob, oli kumpir. Kada je prvi, drugi, oli treći put loze indikal, dodar kada smo i plin potrošili i novu bocu kupili. Nidiri ni besede od stresa, ni riči o šoldima, mižeriji, oli bolešćini. A šoldi ni baš bilo priko mere, diboto još i manje nego danas. E, ali zato ni bilo stresa i pari mi se da je puno toga čovika manje jadalo nego danas. Ako je za moga oca recimo l989. godine, va ovomu četrtomu misecu, glavna stvar bila da je trećega završil cipat loze i da smo dvajset i prvoga posijali novu senu va njivici, a ča unda triba nato i reć. Ča više i govorit! Završil je cipat loze i posijal senu i bilo je to više nego velo zadovoljstvo. A da ja danas pišen takov dnevnik, bojin se da bi se jednoga dana va veloj nervozi, sam osebe, ma šćeto i nagoril. Nebi tribalo ni šuferina, ni petrolja.

A toga će bit sve više, na našu velu žalost. Lipo je ono namin pokojni Jure Piškanac napisal va svomu teštamentu. Tobože, da bolnici Kampori neće niš ostavit, boj da će ona i unako svaki dan bit sve punija i punija.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime