Home Beseda po domaću Ča grubo, a ča lipo vonja

Ča grubo, a ča lipo vonja

0
Ča grubo, a ča lipo vonja

Foto: RabDanas

Ben, ma oću ja tako zapravo reć kako je i ova sezona arivala na kanatu. A to se ne vidi samo po prazniman muliman, nego evo, ni ćakul o gostiman, ni više čut kako ono ovoga leta. Niki više ne spominje prazne sobe, strošak, porezi, a još manje se govori o zaradi i eurima ki su već odavna pobrojeni. Svi su cito, a to pari samo jedno – da su zarade bile dobre i da je svaki, niki više, niki manje, ča to skupil za zimu. A dočim se niki ne žali, dobro je. I neka je – i bolje da je tako.

Inšoma, jedne su ćakule finile, ali kako naš čovik ne more bez ćakul, evo ti ga na, već se druge začimlju. A dvi su sada najvažnije. Najprvo vino, bevanda i rakija, pa unda masline i ulje. Jušto san niki dan sedil s kumpanijon na dvoru va jednoj kući i samo ča smo seli evo ti ga, već se začala ćakula o maslinamin. Nosi nan ženska z druge bande stola bevandu i žmulji, ja je popazin, a ona mi namignjuje. I sve mi je bilo ćaro, pa je potiho pitan: Ala da su ti ćakule od maslin već dojadile? A ona kala botilju na stol, pa digne ruku zgor glave, gleda va mene i tuče se po timenici. Dabome, ni rekla ni besede, ali je z rukan rekla sve. Tobože, da su je te munade o maslinamin već došle na vrh glave. I ode ona kuću, ni je više bilo blizu doć. A zasvin je imila pravo, boj uzame za stolan bili su sve sami doktori i stručnjaci za masline gojit i najbolje ulje učint. A najviše su se jadali na nike vražje beštije ke su in svojiman svrdliman, a diboto pol balic od maslin pobadale. Ben, ma za te študije o maslinamin nisan ni ja bil jako intreguz, ali san se malo zbudil kada su počali svaki svoja ulja falit. I vreda san in usta začepil. Rekal san in uvako: Falite vi svoja ulja kuliko vas je volja, ali najbolje ulje je ono ča uljara Dočić učini. A oni udri samo po kvaliteti i kemiji. A niki ne spominje oni gušti i vonj od ulja. Ono ča ove muderne uljare činu, varamente je ulje od maslin, ali kada ga zlicu popiješ, unda više daje na tikvu i njanci malo na maslinu ne vonja. A ja jako dobro znan, a i pametin, ča je vonj od domaćega maslinovoga ulja. A pametin zato boj san kako mali diško i ja gledal kako se je jedan put ulje činlo po kućah. Ne na makinu, nego gazeć po vrućoj vrićici na čiveramin vrh maštela. A podi va stariman kućamin bili su od dasak na gredamin, pa je cela kuća na svi lipi modi po ulju dušila. A ča je najvažnije, taj vonj nikomu ni škodil, nikomu pačil i ni jedna ženska ni se jadala da će je kuća na grubo vonjat. 

Rab danas oglas

Inšoma, to je jušto ona ćakula o koj san ovoga puta otil hitit par besed. A ča mislite da se, recimo i danas, va oviman noviman kućamin ulje doma čini? Ja mislin da bi današnje parone unda zasvin poludile. A govorin to zato boj po današnjiman kućamin sve više nalićen ne na jednu, nego na dvi kuhinje. Jedna je va kući i to najviše za lipo vit, a druga je vani uz kuću, va garaži, oli pod kakov krović za kuhat, peć i frigade čint. A znate zač? Da nebi nova kuhinja vonjala po spizi. A ja se vreda prekiržin kada to čujen, boj kakova je to kuhinja ka po spizi ne vonja? A ni mi brate gušta kada mi vani ligne pofrigaju, pa mi unda gotovu spizu nosu kuću na tavlu. A kadi je onaj vonj od liganj i kadi su gušti od parićivanja kada oni kolići črću , a oči od liganj bumbrezaju pod pokrovon na ognju?

Oli kada se meso i ribu na gradelah peče. Čekan kući za tavlon kako da san va hotelu i na kanati dočekan spizu napol mrzlu va pijatu. I ni traga onomu lipomu vonju ki sam po sebi daje apetit. Ali ne, ne spizu va kući parićivat boj da će se cela kuća rasmrdit. I tako va pol kuće ležu muderne, vele i jako skupe kužine, va kiman se ne kuha, nego more bit ki put jedino kumica kave parića.. Ma ako i kava grubo ne vonja? Boj i to je moguće. 

I eto ča nan sve muderna vrimena novoga činu. Jedan put smo bili gladni i željni i tvrdoga kruha, a danas i vonj od spize tiramo s kuće van. A ja nikad ne moren zaburavit ona stara vrimena kada su se još prije Božića znali prasci ubijat. Varamente, to ubijanje nikad nisan volil, ali potle kada bi se po danu stavilo malo žigerice na gradele, oli zvečera kada bi mat va kući hitila bržole na prsuru, to su bili vonji od celoga svita. I nikomu to ni pačilo, nego bi se još tri dana potle guštalo va onomu vonju ča je va kući ostal.

A evo i jedne domaće ćakule na taj račun, va koj se je dogodilo da je taj lipi vonj jednu babu grubo koštal. Dabome, i prije, a i dan danas se govori kako se neveste i sekrve jako naretko znaju trpit. Jedna starija Loparka je tako povidala ča se je njoj jadnoj dogodilo. Gre ona doma i već na dvoru ćuti ona duh od domaćih bržolic. I pasa ona va kuću, pa ni mogla od manjega, nego drito va kuhinju. A nutri nevesta kraj špahera i friga bržole va prsuri.

– Duši meni, govori Loparka, pa ja pomalo korak naprvo do nje. Pa unda još korak naprvo, boj ajme meni: meso na prsurici črči, a nos moj piruje!

I ča se je na kanati dogodilo? Šla je baba pomalo još naprvo, ali kada je arivala na korak ozad, nevesta se je na jedan put obrnula, pa zuh njoj, da prostite, jednu dobru nogadu va guzicu.

– Vrag je svu sriću vazel!, proklinjala bi potle baba Loparka, ali bi vajk nadodala da onaj vonj od bržolic ne more nikad zaburavit. Dabome, jednako kako ni onu šesnu nevestinu nogadu.

Kako je da je, ali valja reć ono ča je. Lipa spiza ne more grubo vonjat, a još manje kuću rasmrdit. A špaheri i kuhinje su zato i stvoreni da va njiman naše matere, babe i parone zgušta spizu kuhaju, frigaju, oli peku. Varamente, nebi škodilo da ih ki put i mi muški malo va tomu poslu zaminimo. Ali ča se tudi more kad ženske volu kuhat, pa nas ki put znaju s kuhinje i van potirat. Pači in kad se kolo špahera okrićemo i virimo pod pokrovi.

I evo, uz ove ćakule o kuhanju pade mi jušto napamet i jedna Boljfarova. Šal je Ante Kampori va zmorac iskat nikoga čovika da mu učini žrnadu, a vani na dvoru igra se njihov mali diško. 

– Mali, kadi ti je otrac?, pita njega Ante. 

– Ni ga doma, govori mali. 

– A kadi ti je mat? 

– Nutri va kući kuha!, mali će njemu. 

A Boljfar se je nato unako po svoju nasmijal pa da govori:

– Kuha?! Johi meni, a ki podanju potiče’!

I evo tako. A ćakulu o pravomu grubomu vonju po kućah mogal bi začat zonin ča mi je više puti znal povidat moj pokojni stric Bepo. Un je bil va Drugomu ratu, pa je na račun toga brzo dobil i stanić va neboderu va jednomu gradu. Ali po leti bi vajk došal doma na Rab, desetak oli više dan na godišnji odmor. I kada bimo vani, va hladu, pod slivu oli lumbrelin dobro ubedvali, vajk bi govoril kako je lipo vani na zraku i kako un s početka kada je dobil stan, nikakor ni mogal razumit da ljudi po kućah seru, da prostite. A njemu da je kanalizacija od celoga nebodera jušto pasivala kroz zid od kuhinje. I unda kada bi seli za tavlu za ubedvat, čuješ kako ozgora niki pusti vodu, pa sva ta porkarija toči doli uzanjega kroz zid. I gotovo je, tobože da ga vreda pasa volja za ist.

Ala šu, malo je moj stric imil i pravo, ali na to se čovik nauči, boj gruboga vonja ni bilo i jedino ni triba mislit na tu porkariju ča kroz zid duron toči. Ben, ma ako baš oćete znat ča je grubi vonj unda ću van još jednu starinsku povidat. Ali morat ćete mi vreda oprostit, boj va toj ćakuli ni samo gruboga vonja, nego se je na grube i dogodila. I to gori, va planini (va gori, kako se je to znalo reć po starinsku), kadi su naši mladi, ali i oni malo stariji, radili česte, bujice i svakojaki drugi teški posli. Svi bi ala vojske spali, a kadi drugo nego va kakovoj baraki, a kuharica bin in svako drugi dan za ubrok parićivala paštu i fažol. I dabome, po noći kada bi umorni legli bilo bi unda veloga bumbrezanja, a i smiha i jadanja na taj račun. A jedan od njih je imil grubi nauk da celu noć ma ščeto jako naglas hrče, pa bi pol barake svako tuliko budil. A diški unako umorni, ali mladi i jaki dogovorili su se da mu jedne noći učinu grubi dišpet. Spi čovik gori belin, usta mu širon otovrena, pa na vas mot hrče kako da najdeblju črniku pili. A unda je jedan od njih kalal gaće, zakoračil mu je priko glave, i da prostite, drito mu se va usta oprdil. Čovik da je nato malo z ustiman zamljaskal, okrenul se je nabok i jopet nastavil i spat i hrkat. Pol barake se je na tu porkariju ljutilo, a pol njih je pucalo od smiha. Ali kanata se je tekar rano jutro dogodila, kada su se svi počali podiževat za poć na posal. Zbudil se je i taj čovik, pa da je sel na postilju, malo se je zavireval, a unda da je jopet počal na svaki modi mljaskat z ustiman. A oni ga pazu, pa da ga pitaju;

– A ča je Ivane, ki vrag ti je segutra? Ala da si grubo sanjal?

A un da samo mljašće z ustiman i pazi simo-tamo, pa da in govori:

– Jo ma ča mi je ovo segutra? Nikakor mi je grubo va ustiman, ma jušto kako da san noćas, da prostite, govna il!

I potle toga, dabome, da je cela baraka organala od smiha. I ala šu, ovo je grubo i za povidat, a kamo čoviku za sulac i dišpet učint. Ali jedno je sigurno – to je onaj grubi vonj ki more kuću rasmrdit, a ne onaj od lipe spize od koga nan, bi rekla Loparka, naši nosi jedino moru veselo pirovat.

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime