logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 753
Nedjelja, 04 Rujan 2016 18:29

Snježana Perić - Da budeš cili moj svit...

Napisao/la
Ocijeni sadržaj
(4 glasa/-ova)
Snježana Perić - Da budeš cili moj svit... Foto: Hrvoje Hodak

Pišući o rapskim književnicima, nepravedno preskočih i Snježanu Perić. Moja generacija, lijepa žena, s kojom sam se mimoilazio na poznatim mjestima na koje su izlazili mladi krajem osamdesetih. Kad sam prije koju godinu prisustvovao promociji njezine druge knjige ''Ne more mi bit'' shvatih o kojoj se legendi otoka radi. Baš poput Maje Tomulić Kurelić, ni Snježana nema problem okupiti brojnu publiku na svojim promocijama. Snježana je, vjerojatno, najpoznatija Rabljanka, Loparka koja kroz pisanje tekstova za glazbu uspješno promovira naš mali otok. Zbog nje na škoj dolaze poznate klape, pjevači, glazbenici. Intrigantna i nasmiješena Snježana dovoljan je razlog da s njom napravimo intervju za RabDanas i Rapski list.

 

Snježana, rođena si u Rijeci kao i mnogi Rabljani, no svoj život vežeš za Rab.

- Svi su moji s Raba, točnije iz Lopara, samo je najbliže rodilište u Rijeci. Šalim se, Rab je moj otok i teško mi je zamisliti život negdje drugdje. Moja obitelj, moji prijatelji, sve je tu na Rabu.

Generacija smo, pamtimo otok dok je bio zeleniji, s manje betona i više pisme. Kako ga ti pamtiš, po čemu je bio poseban, lijep i bajkovit?

- Istina da me pomalo, kao i većinu nas, iritira ova nesmislena devastacija prostora, ali ja ipak nekako svoja sjećanja vežem više za ljude. Rab uistinu pamtim kao zelenu oazu kojoj su se ljudi rado vraćali, danas nažalost sve više mladih odlazi s otoka jer osim tog vala betonizacije koji nas je zapljusnuo od devedesetih, sve ostalo stagnira ili se kreće puževim koracima. Rab više nema nekadašnju živost, ljudi su se previše otuđili i to mi puno više smeta od betona. Ja pamtim bliskost među ljudima, optimizam i nesebičnost, meni je Rab bio i ostao bajkovit i mislim da tu još ima puno prostora da mu se vrati nekadašnji sjaj.

Pišeš od kad si naučila sva slova. Otkud ljubav prema poeziji, stihu, rimi? Tko je utjecao na tvoj književni izričaj?

- Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer kod mene se ta ljubav prema pisanju nekako slučajno dogodila. Još u osnovnoj školi pisala sam neke stihove, imali smo literarnu grupu koju su pohađale sve curice pa tako i ja, a talent sam vjerojatno naslijedila od svojeg oca koji mi je više puta znao pomoći napisati neku pjesmu kad bi to dobili za domaću zadaću. Neko ozbiljnije pisanje počelo se događati u srednjoj školi, voljela sam puno čitati pogotovo poeziju, nekako mi se najlakše bilo izraziti upravo kroz stihove. Ne bih mogla reći da sam imala neki klasičan uzor, moj stil pisanja je nastajao sasvim slučajno i nikada nisam o tome razmišljala na način da li je to nešto drugačije ili ne, bilo mi je važno da se napisana pjesma sviđa najprije meni, a time se i danas vodim.

Iza tebe su dvije zbirke poezije. Po čemu je specifična svaka, kako su tematski obojene i kako su prihvaćene od publike?

- Tematski su slične, gotovo povezane, u obje prevladava ljubavna tematika, na prvoj „Zauzlano vrime“ je radio tim stručnjaka iz izdavačke kuće Adamić, pa je ona akcentuirana i sadrži puno više arhaičnih riječi. Tada mi je cilj bio da kroz vlastitu poeziju iz zaborava otrgnem što više takvih riječi, dok sam u drugoj „Nemore mi bit“ željela zabilježiti što više mojih uglazbljenih pjesama u izvornom obliku, baš onako kako sam ih napisala prije nego što su zaodjenute u glazbeno ruho. Niti kod prve ntii kod druge zbirke nisam ciljano išla na neku specifičnost izražaja, pjesme sam birala po kriteriju „to mi zvuči lijepo“, i dogodilo se da su te pjesme i drugim ljudima zvučale lijepo, što me uistinu veseli i naravno da mi to daje neku motivaciju za daljnji rad.

Ono što mogu reći jest to da me je jako razveselila suradnja sa Tedijem Spalatom koja je počela prošle godine pjesmom “Jedna zvizda“ i eto nastavlja se na način da mi otvara vrata i prema nekim novim glazbenim imenima koja su mi dosad bila nedostižna.

Tvoj stil je poseban, prilagođen je glazbi. Kao da već dok pišeš osjetiš melodiju u tekstu?

- Dok pišem melodika mi se sama nameće, u većini slučajeva ne bih to htjela, ali nekako uvijek ispadne da poezija koju počnem pisati završi metrički prilagođena glazbi. Kao što sam već ranije negdje spomenula uopće ne razmišljam o toj nekoj posebnosti izričaja, volim koristit metafore, ne zato što njima prekrijem dio osjećaja, već zato jer mi se, eto, sviđaju. Jedino što zbilja nastojim, to je da mi pjesme ne budu predugačke, jer mi se čini da bi u predugačkim stihovima izgubila onu prvobitnu misao oko koje baziram pjesmu, ponekad se dogodi da mi pjesme ostanu nedorečene, al' i to valjda ima neke svoje čari.

Ti si i tekstopisac, a tvoje pjesme imaju i milijunska gledanja na Youtubeu. Kako si ušla u svijet glazbe i koliko je teško plasirati dobar tekst danas kompozitorima i pjevačima?

- Obožavam glazbu kao i pisanje pa je neki logičan slijed bio da to pokušam spojiti, tako da mi je još davne 1995. poznati riječki aranžer i glazbeni producent Andrej Baša uglazbio dvije pjesme: Ružo moja i Gitara sa dušom. Onda se dogodio muk baš iz razloga koji ste spomenuli, teško je uspjeti kad si anonimac i nemaš poznanike u tom svijetu, ali ja sam po prirodi jako uporna i ne postoje prepreke koje neću pokušati prijeći ako nešto stvarno želim. Tako sam nastavila pisati, rado slušajući sve kritike koje su mi uvelike pomogle da se usavršavam. 

Rab više nema nekadašnju živost, ljudi su se previše otuđili i to mi puno više smeta od betona. Ja pamtim bliskost među ljudima, optimizam i nesebičnost, meni je Rab bio i ostao bajkovit i mislim da tu još ima puno prostora da mu se vrati nekadašnji sjaj.

Kao i kod većine tekstopisaca, jednoj hit pjesmi prethodi niz nezapaženih, tako je bilo i kod mene. Imala sam slijed različitih glazbenih stilova i pjesama koje se nisu istaknule, poput: To nije to, Moja vilo, Odlazi sada itd. Tad se dogodio jedan preokret, naš popularni pjevač Joško Čagalj - Jole otpjevao je moju pjesmu „Ptice putuju“ na radijskom festivalu i tako sam na mala vrata zakoračila u krug ozbiljnijih tekstopisaca, a samo par mjeseci kasnije dogodila se i „Ne more mi bit“ i sve se nekako zakotrljalo u tom smjeru. 

Iako surađujem s poznatim kompozitorima i izvođačima, ja sebe još uvijek smatram amaterom u tom poslu. Neprestano radim na novim pjesmama, ali ovaj glazbeno-produkcijski proces, od trenutka uglazbljivanja do finalne objave pjesme, jako je spor pa me to ponekad malo zakoči u stvaranju. No čim pjesma krene u eter, ja opet punim jedrima zaplovim u novo pisanje.

Što je presudilo da pjesma ''Ne more mi bit'' postane jedna od najslušanijih i najprihvaćenijih klapskih pjesama?

- Ne znam i teško je kod stvaranja pjesme znati koja će ući u srca ljudi, a koja neće. Ovdje se poklopilo baš sve tekst, glazba, aranžman, izvrsni klapski vokali..., jednostavno sve se složilo u jednu cjelinu. Sa stajališta tekstopisca mogla bih reći da je možda presudila baš ta nedorečenost u tekstu, i to što se velik broj ljudi mogao poistovjetiti s pjesmom.

Neke pjesme zažive, neke ne i to je normalno. Tantijemi su takvi kakvi jesu za naše prilike i uistinu me motivira ljubav prema pisanju i pjesmi, ali ne samo to, najveća je nagrada kad vidim koliko su moje pjesme ušle u srca ljudi. Poštovanje koje mi iskažu glazbenici kojima napišem pjesmu i niz tako malih sitnica što me razvesele u ovom poslu, to su ti neki moji pokretači.

Koristiš arhaične, pomalo zaboravljene čakavske riječi koje tvoje pjesme čine još posebnijima?

- Pišem i na standardu, ali i sami pišete pa znate kolika je potreba da stalno pokušavamo napisati nešto novo, drugačije, učiniti spoj nečeg naizgled nemogućeg, tako sam otkrila koliko neki osjećaji izraženi na dijalektu zvuče puno čvršće i iskrenije nego na standardu. Ipak pritom pazim da ne pretjeram jer, s druge strane, važno je da svima te pjesme budu razumljive, pa me često i rapski pjesnici znaju malo kritizirati da ne pišem „po našu“. Velika je razlika pisati poeziju, od pisanja teksta za glazbu, pa samim tim koristim jedan blaži oblik čakavštine jer ne želim svoje pjesme ograničiti na samo jedno govorno područje.

U tekstovima često progovaraš o ranjenoj ženi, izdanoj ljubavi, boli, životu na otoku. Gdje sve pronalaziš inspiraciju i koliko sebe daješ u tekstovima?

- Inspiraciju pronalazim u životu koji se događa meni i ljudima oko mene, ponekad se ljutim sama na sebe što sve doživljavam preemotivno pa me često rastuži i ono što ne bi trebalo, ali to smo mi pjesnici ;). Unatoč svemu ja sam i veliki optimist, i na život uvijek gledam s one vedrije strane pa se to da iščitati i u mojim pjesmama. Bez obzira na „bol, tugu, nesreću“, sve na kraju obojim onim roza bojama. Tako kroz dan gomilam neke emocije, ideje, a na papir ih najčešće prenosim navečer. Ljubav je najčešća tematika svih pjesnika pa tako i mene, a kako živim na otoku prirodno je da u svojim pjesmama pokušam dotaknuti i taj život uz more. Koliko dajem sebe?, moram bit iskrena i reći kako uistinu postoje pjesme koje nastaju u trenu i u njima dam maksimum svojih emocija, ali kako sam i tekstopisac, usputno, događa mi se da imam i one, recimo, „namijenske“ pjesme, koje su pisane i prilagođene potrebama glazbe. Katkad se dogodi i situacija da neku pjesmu naknadno preuređujem pa se izgube one moje stvarne emocije koje su bile prisutne u trenutku njenog nastajanja. Međutim, bez obzira na to kada i kako je nastala neka od pjesama, ipak u svaku pokušavam uliti što više sebe.

Trenutno surađuješ s brojnim klapama i pjevačima. Što bi iz tih suradnji voljela izdvojiti?

- Uglavnom imam lijepa i pozitivna iskustva i odlične suradnike, naravno da se ponekad dogodi i suprotno, dobre se suradnje održe, loše prekinu. Kad već moram nešto izdvojiti onda je to svakako suradnja s poznatim glazbenim imenima: Tomislavom Bralićem, Tedijem Spalatom i Joletom, koji su me oduševili kao ljudi. To su glazbenici koji izrazito poštuju i svoju publiku i ljude s kojima rade, bilo da je riječ o kompozitoru, tekstopiscu ili aranžeru, i to me, moram priznati, ugodno iznenadilo i razveselilo. Ima jedna zgodna priča kada sam sa svojim prijateljicama otišla na Jarun - Tomislav Bralić i klapa Intrade imali su tamo koncert i mi smo ušle u šator baš u trenutku kad su izvodili moju pjesmu. Bila je tolika gužva da smo se jedva probijale. Ka smo bile na sredini šatora zapazio me netko s bine pa me po završetku pjesme Tomislav pozdravio riječima: „Upravo je u šator ušla autorica ove pjesme, Snježana, pozdravljamo te!“, odjednom se sva pozornost prisutnih usmjerila prema meni, srce mi je naravno bilo 5 puta veće, ljudi su nam odmah oslobodili prostor za prolaz, a ja sam imala osjećaj kao da se sam Tomislav Bralić spustio među publiku. To je nešto što imponira i stvara dodatnu motivaciju.

Tekstopisac se zasigurno ne postaje zbog novca i slave. Kakva je situacija danas u glazbi i što tebe motivira na pisanje?

- Neke pjesme zažive, neke ne i to je normalno. Tantijemi su takvi kakvi jesu za naše prilike i uistinu me motivira ljubav prema pisanju i pjesmi, ali ne samo to, najveća je nagrada kad vidim koliko su moje pjesme ušle u srca ljudi. Poštovanje koje mi iskažu glazbenici kojima napišem pjesmu i niz tako malih sitnica što me razvesele u ovom poslu, to su ti neki moji pokretači.

Čime se još baviš osim oplemenjivanja glazbene scene?

- Radim svakodnevne i uobičajene poslove. Hotelijer sam po struci, ali nažalost ne radim taj posao. Trenutno radim za jednu firmu iz Lopara kao sezonac, a preko zime odem u Austriju, jer eto od nečega se treba živjeti, a to, za sada, nije pisanje.

Kakvo je tvoje mišljenje o današnjim tekstovima i zašto su tekstopisci, iako bitni u glazbi, tako ''nevidljivi'' u medijima?

- Jako cijenim rad ostalih tekstopisaca, kao što se razvija glazba, tako i tekstovi postaju sve bolji i kvalitetniji i to me jako veseli, a zašto su nevidljivi?, pa rekla bi da su i kompozitori i aranžeri jednako nevidljivi iz razloga što ljudi poistovjete i povezuju pjesmu s izvođačem, što je nekako i normalno, jer ipak su oni ti koji približe tu pjesmu ljudima. No ja se ipak ne bih u potpunosti složila s tim da smo nevidljivi, jer smo itekako prisutni. ZAMP je odradio dobar posao da autore približi slušateljima, a u tome su mu svakako pomogli izvođači, tako da se zadnjih nekoliko godina ta svijest o važnosti autora uistinu promijenila, postalo je jako važno da se kod objave pjesme napišu i imena autora.

Koliko Rab (institucionalno) i Rabljani cijene tvoj rad?

- Neki cijene, neki ne, to je normalno. Važno mi je da moja obitelj stoji iza mene i da imam njihovu podršku, kao i podršku meni bliskih i dragih ljudi. Iz iskustva mogu reći da imam podršku Rabljana i da sam više puta bila ugodno iznenađena s time koliko uistinu cijene moj rad, pa im se i ovom prilikom zahvaljujem, jer i to je onaj motivirajući kotačić o čemu smo ranije pričali. Što se tiče samih institucija, to opet ovisi o kojoj je riječ, ali manje više su pokazale interes i dale mi podršku u mom radu pa i njima zahvaljujem, to su: Grad Rab,TZ Lopar te Općina Lopar, ne smijem zaboraviti ni Pučko otvoreno učilište Rab kao ni Centar za kulturu Lopar.

Spremaš li novu zbirku pjesama? Drži li te inspiracija? Tko treba stati iza tebe kao pjesnikinje da bi bila nanovo ukoričena?

- Ne, zbirku za sada ne spremam, ta i između ove dvije je proteklo deset godina. Zbirka zahtjeva velika financijska sredstva, a ovo nisu vremena za sponzorstva, tako da planiram neki drugi projekt, ali za sada ne bih htjela ništa pričati o tome. Ono što mogu reći jest to da me je jako razveselila suradnja sa Tedijem Spalatom koja je počela prošle godine pjesmom “Jedna zvizda“ i eto nastavlja se na način da mi otvara vrata i prema nekim novim glazbenim imenima koja su mi dosad bila nedostižna.

Na koji način mogu zainteresirani glazbenici surađivati s tobom i je li konkurencija velika u ponudi kvalitetnih tekstova?

- Glazbenici obično zatraže pjesmu od kompozitora, a moja suradnja se vezuje na kompozitora, i to je, moglo bi se reći, ustaljeni proces nastajanja uglazbljene pjesme, iako uvijek postoje izuzeci. Što se pak konkurencije tiče, sigurno je da na estradi djeluju brojni i kvalitetni tekstopisci. Dokaz tome je i to što imam gomilu tekstova koji su još uvijek nerealizirani, a tekstopisac sa svakom novom pjesmom mora nastojati donijeti nešto novo i drugačije. Istina je i to, kako ja ne živim isključivo od pisanja tekstova, da mi nije bitna kvantiteta, već se stvarno potrudim da ono što predam izvođaču ili kompozitoru, bude dobro odrađeno, i kao što je negdje na početku bilo rečeno, neki uspiju, neki ne, kao i u svakom drugom poslu.

Ne more mi bit
(tekst napisala: Snježana Perić - izvodi Klapa Cambi)


Kad jednom prođem uza te ka' svitlo
i samo trepnem pa se izgubim
obajdeš vitar od svake bande
da nađeš zvizdu ča je za te sjala

A ja ću dušu rastrit po moru 
kad se prilije priko ladnih stina
tamo di tone sva moja čežnja
kad te ovdi za mene nima

 Ref.
Da budeš cili moj svit 
meni ne more bit,
a kad zaboli stisnit ću zube
i neću pustiti ka' i ptica krik
kad sve što volin 
i sve šta sanjam

Meni ne more bit 
meni ne more bit
ne more mi bit

 

Pročitano 14920 puta

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

seakayakcroatia