Foto: RabDanas
Svi s pozornošću prate viteške igre samostreličara kao da je riječ o Svjetskom prvenstvu u nogometu. Uzdasi divljenja spram umijeća i preciznosti streličara. Šušur je neviđeni. S prijateljicom Elmom pokušavam sve vidjeti, doznati, a kad si u kolicima malo toga možeš vidjeti. Jednostavno, na završni dan bilo je toliko ljudi da više ni čovjek nije stao u Grad. Na rotoru pred starom školom okreću se automobili. Kolona je do raskrižja na Mundanijama.
Mnogi neće imati tu sreću vidjeti rascvjetanu Fjeru. A upravo su vjenčići od cvijeća ovogodišnji ultimativni hit. Mnoge žene se kite tim lijepim uresom. Skoro mi je došlo da i ja jedan stavim na glavu. Po završetku natjecanja želimo u Srednju ulicu. Ne može se koliko je ljudi. Rapska kalelarga gori od vrućine i natiskanih, oduševljenih turista.
Odlučujemo se na šetnju morem. Srećom, poseban je prometni režim u koji ne spada zabrana mom prometalu. Pozdravljamo se s ekipama na rampama, razgledamo brodove, mučim se s kablovima preko kojih moram s kolicima, no ništa ne smeta; danas je naš dan. Tražimo slobodno mjesto u kafićima. Em šetališta krcata, em krcati restorani, kafići. Sve je puno. Pred binom gdje će pjevati Houdek već je popriličan broj ljudi. Pozdravljamo se s Goranom Ćukom i bježimo od vreve prema hotelu Istri gdje još ima par slobodnih mjesta.
Tišina, ugodno za razgovor. Čekamo jedanaest sati kad će se sva pažnja usmjeriti prema vatrometu te će se osloboditi Srednja i za nas u kolicima. I bi tako. Sve je gravitiralo prema Municipium trgu Arba. Kaleta gotovo pusta. Zlatko, prijatelj u kolicima, me ne čuje. Sa suprugom Martinom hita prema centralnom događanju završnice Fjere. Mi stajemo pred malim dućanom s odjećom. Dok Elma razgledava lijepe artikle ja se upoznajem s vlasnikom, porijeklom s Janjeva koji već 40godina živi na Rabu. Saznajem da smo generacija. Zapričali se o svemu, o bolnicama, životnim iskustvima.
Prekida nas povorka samostreličara i plemstva. Kako prolaze, redom se pozdravljaju sa mnom jer ih većinu znam. Mali smo otok. Mog novog prijatelja zaintrigira moja povezanost s Rabom i Rabljanima jer ga zbunjuje moj zagrebački naglasak, a imam tetovažu rapskih zvonika. Ukratko mu ispričah svoju prošlost i to da se u književnim krugovima vodim kao rapski književnik te da puno dugujem svom voljenom otoku. Prijatelj isto otvara dušu o svojoj obitelji, tragediji, ali i povezanosti s Rabom no i sa samostreličarima. Želi ostati anoniman. Htjele ga snimati televizije i novine. Odbio je. Jednostavno je samozatajan i svoja dobročinstva ne želi isticati ni za što. Veli da je humanista, a ne sakupljač popularnosti. To mu ne treba. I onda sa zida skida plaketu, uramljenu zahvalnicu na koju je ponosan. Razgovaram s prvim sponzorom koji je sponzorirao samostreličare i financijski podržao njihovo formiranje. U okvir je utaknuo i Gospinu sliku te onu Majke Tereze. Elma mi fotografira zahvalnicu za arhivu jer mi prijatelj ne dopušta javno spominjanje. Zahvaljujem mu. Hitamo na vatromet. Ne stižemo zbog gužve. Arba je prekrcan. Jedva se diše. Guramo se kroz masu po završetku vatrometa.
Susrećem Damira Ćopića. Pravi nam koridor kroz gužvu i vodi prema šetalištu. Usput se pozdravljam s vinovnicima Fjere. Pobjedonosni su, ponosni, pomalo umorni no na licima im se vidi žal što je Fjera tako brzo prošla. Označen je kraj Fjere. Finila je i ova. Dogodine može biti samo bolje. Možda da se napravi garaža na nekoliko katova da se mogu svi gosti parkirati. Strani turisti pomalo šeću prema izlazu iz Grada. Slijeva se nova rijeka prelijepe mladosti koja hita na koncert pozvana odličnim laserskim showom i ozvučenjem. Shvaćamo da je za mene previše napeto i riskantno ostati na koncertu.
Ljudima u srednjovjekovnim veštitama ponovno počinju zvoniti mobiteli. Pomalo se svi vraćamo u realnost, ali sada sretnu i zadovoljnu jer i više nego uspjela je bila petnaesta Rabska fjera! Iza nas buka Grada, ispred nas povorke ljudi koje razdragano odlaze kućama.
Nek nam živi naša Fjera i nagodinu! Bravo za sve nas, bravo Rab, bravo mila naša srednjovjekovna Arba!
