Home Mozaik LiDraNo 2023. | Matej Bravarić-Ćilo – mlada nada rapske književnosti

LiDraNo 2023. | Matej Bravarić-Ćilo – mlada nada rapske književnosti

0
LiDraNo 2023. | Matej Bravarić-Ćilo – mlada nada rapske književnosti

Foto: Foto: SŠ Markantuna de Dominisa Rab

 

LiDraNo je smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva koja okuplja najbolje radove učenika osnovnih i srednjih škole u navedenim kategorijama. Na županijsku razinu LiDraNa pristigla su 23 rada te je Matejev rad jedan od 7 predloženih za državnu razinu. Državno povjerenstvo LiDraNa 2023. godine sastojalo je od eminentnih hrvatskih književnika: Kristian Novak (Črna mati zemla, Ciganin, ali najljepši), Zoran Ferić (Smrt djevojčice sa žigicama, Mišolovka Walta Disneyja, Na osami blizu mora), Dubravko Jelačić Bužimski (Balkanska mafija, Sportski život letećeg Martina) i Zlatko Krilić (Zabranjena vrata, Zagonetno pismo). Upravo je ovo povjerenstvo između više od 100 pristiglih srednjoškolskih radova izabralo 20 najboljih, a među njima i Matejevu novelu.

Rab danas oglas

 

U društvu velikana hrvatske književnosti

 

Matej je u Vodicama sudjelovao na okruglome stolu s Kristianom Novakom, trenutno jednim od najpoznatijih hrvatskih pisaca. Novak je u njegovoj noveli pohvalio izvrstan odnos humora i ozbiljnosti. Nakon okrugloga stola učenici su sa Zoranom Ferićem imali literarnu radionicu na kojoj su oblikovali književne likove (možda nekih budućih djela) te promatrali kako to rade ostali učenici.

 

Matej je svoje neskriveno oduševljenje i čast što je sudjelovao na državnoj smotri LiDraNo iskazao vrlo jasno:

– “LiDraNo je umjetnost na djelu – to je čuvar nade za sav intelektualni svijet, koncentrat talenata pomiješan s genijalnim vodstvom umjetnika riječi. Nisam stigao pogledati sve scenske nastupe, ali ono što sam vidio bilo je i više nego dovoljno da u meni izazove divljenje, čuđenje i strast koju su ti umjetnici (a zapravo učenici!) uspjeli svojim nastupom prenijeti na publiku. No, bolji dojam imao sam u svojoj kategoriji (literarno stvaralaštvo) koja je okupila čitavu paletu stilova, stajališta i znatiželje. Stajati ispred velikana hrvatske književnosti i čitati svoj rad apsolutno je najveća nagrada, a riječi pohvale i kritike bolje su od bilo kojih medalja i pehara. Malo me ipak jest sram, ali mi je i smiješno… Kristian Novak čitao je moju novelu – sada ja moram njegov roman!”

 

Iskrene čestitke učeniku i mentorici!

 

U nastavku možete pročitati Matejevu novelu s kojom je predstavljao Srednju školu Markantuna de Dominisa Rab.

 

Čovjek i sreća

 

Vječno sunce sjalo je na nebu iznad uvale, a šum valova i graktanje galebova prekinula je vika žene.

„Jozo! Opeta ločeš? Pasaj se vamo, ubed je gotov odavna!!!“

„Evo me, evo, Marica! Ne moraju nas svi susedi čut. Samo da završin.“ odgovara smireni glas.

„Vrag te vazel i te karte!“

 

Jozo je po naravi dobar iako je nekada znao popiti. Najviše voli sjediti na suncu i družiti se s prijateljima uz čašu bevande i partiju karata, a ponekad i čitati. Marica je prava Rabljanka: inteligentna i snalažljiva, brza na jeziku, oštra na mislima.

 

Sunce je pržilo vrhove listova smokve pod kojom su svakoga dana Jozo i ostali starci igrali briškulu i pili bevandu.

„Ja iman šezdeset i jedan punat! Ha! Opeta san te dobil!“ ponosno je uzvikivao jedan.

„Nima šanse! Ja iman sedandeset punti. Krivo si zbrojil!“ bunio se drugi.

„Pukla sajita va tebe! Ovaj put me nećeš obrnut!“

„Znan ja kako ćete jedan put zauvik rišit problem pobidnika“, dobaci Jozo.

„Ala, reci kad si tako pametan…“ odbrusi jedan od staraca.

 

Jozo se ustane, iz džepa izvadi malo sito, prisloni ga na stražnjicu, ispusti vjetar i stavi ga na stol:

„Ki pogodi kroz ku je bužu najprvo pasal prdac, on je pobidnik!“

 

Nakon kratkog podsmjehivanja jedan od staraca prstom pokaže na sam centar sita:

„Dajen glavu da je pasal prvo kroz ovu bužicu.“

„E, ja baš mislin da je prvo pasal kroz ovu vamo“, drugi će pokazujući rukom na rub sita.

 

Jozo se nasmiješi pa sretno uzvikne:

„Ni pasal kroz tu na sredi najki kroz ovu na rubu nego je prvo pasal kroz ovu na mojoj guzici!“ odvrati Jozo. Uvalom je odzvanjao smijeh i posljednja kap vina pala je u čašu.

 

Sunce je polagano zalazilo. Jozo je tumarao putem prema kući. Dočekala ga je Marica:

„Šempio šordava, čujen da si opeta činil cirkus!“

 

Smireno i sa smiješkom na licu odgovori Jozo:

„Marica, znaš da ja ne moren protiv sebe…“

„Jozo, ma ne moraš uvika popit tuliko. Vučeš sramotu na sebe i na svoju racu!“

„Marica moja, ja nekada znan popit malo više ma nikada ne bi navukal sramotu na sebe i na našu plemenitu racu“, odgovara Jozo suzdržavajući se od smijeha.

„Ala, sad iskreno mi reci: zač tuliko piješ? Je to zbog pokojne ti matere ča je umrla niki dan?“ zabrinuto će Marica.

„Zač tuliko pijen?! Boj mi je lipo, zato pijen! Jesi sada sritna? Ala, pusti me s miron. Ju, ka je ura! Moran poć va crikvu pomolit se za mater.“

„Hodi, hodi, samo se nemoj zgubit po putu.“

 

Iako Jozova uvjerenja nisu bila u skladu s naukom crkve, volio je povremeno odlaziti prije mise u crkvu kako bi nakratko bio sam s Bogom. Stigavši, klekne na hladan kameni pod ispred raspela, zaklopi oči i zavapi:

„E, Bože moj! Jedino ti znaš sve muke ovoga svita, a ja san obični smrtnik ki dolazi tražit mir boj mu niš drugo ne triba!“

 

U tome trenu osjeti toplu kap na svome rumenome obrazu. Ali, to nije bila njegova suza. Otvorivši oči, pogledao prema raspelu s kojega su kapale suze. Zaklopi oči i nakloni se raspelu s neizrecivom zahvalnosti. No, trenutak prekine žamor. Vidjevši svećenika u manjoj skupini šokiranih ljudi, priđe mu i šapne: „Ovo je zbog kurberaja koga je sve više.“

 

Izađe i zaputi se u Kalifront, svjestan onoga što je izazvao i s podrugljivim smiješkom na licu. Prastare crnike polako su gutale svjetla i žamor grada; čulo se samo šuškanje raslinja. Šuma je bila stara i skrivala je sjećanja na neka davna vremena. Pričalo se po otoku da se noću mogu čuti pjesme o stablima i suncu koje su pjevali stari narodi, odavno razliveni po tuđinskoj krvi koja je davno stigla na otok.

 

Tajanstveno šaputanje utihne i Jozo se nađe na križanju. Stane i duboko udahne – u trenu mu do srca dospije šum valova s obale. Skrene i nađe se na kamenitoj obali koja gleda na otvoreno more. Osjeti nemir… Šum valova prekine glas koji kao da je stizao iz šume, ali bez neke određene točke:

„Ki to teška srca dolazi u mene va šumu tražit spokoj?“

„I tebe su zbudile moje brige?“ Jozo će, nimalo iznenađen.

„Znaš ti, bidniče, sa kime govoriš? Ja poznan sve brige ljudi na ovome otoku jer moja je tuga vela! Meni dolazu svi kima su veruge kolo srca vežene da vamo nađu mir i spokoj“, ponosno je grmio glas.

„E, Kalifronte moj, sve brige i besede znaš, ma dan se kladit da moju kogulu još nisi čul.“

„Čule su moje uši mrtvački zvon, a vrane su mi graktale o sprohodu. Ona ča najviše da, a najmanje traži svakomu je srcu najbliža. Muči te materina smrt, osićan to“, mudro odgovori Kalifront.

„Moja mater je bila časna ženska i lipe je godine doživila. Varamente, tugujen, ali ni to kogula ča mi srce drobi“, odgovori Jozo smirenim glasom.

 

Šumom prođe divlji vjetar koji uzbudi životinje: ptice su grozničavo letjele, mufloni i zečevi trčali u paničnom strahu proizvodeći mučne krikove. Kalifront po prvi put osjeti strah koji nadjača svu njegovu tugu. Morao je znati što muči ovoga čovjeka jer jedino spoznaja sudbine gore od njegove mogla ga je osloboditi vlastite tuge.

„Istina se meni ne more sakrit jer stotine godin su pasale i laž mi je dobro poznata, a ti govoriš istinu, i to me brine. Reci mi, Jozo Tonkov, ča tvoje srce tuliko muči?“

 

Jozo se popne na visoku stijenu i progovori:

„Celoga života iman samo jedno pitanje ko me muči. Zbog njega ne spin noćiman i zbog njega znan nekad malo više popit.“ Nakratko utihne pa nastavi: „Oće drugo jutro sunce opeta izać?“

U taj tren na horizontu probiju prve zrake sunca raspršujući tamu na otvorenome moru. Jozo otvori oči, pogleda izlazeće suncu te tiho prošapće:

„Sol Invictus…“

 

Zatvorivši oči, prepusti se zrakama sunca.


__________________________________________

lokat – piti; pasat (se) – doći; ubed – ručak; susedi – susjedi; vazet – uzeti; punat – bod; sajita – munja; buža – rupa; pasat – proći; najki – niti; šempio – luđak; šordav – blesav; čin(i)t – raditi; raca – rod; niki – neki; kurberaj – bludništvo; Kalifront – lik iz lokalne legende (vidi: J. Baraković, Draga, rapska pastirica); beseda – priča, anegdota, riječ; vavik – uvijek, vjekovi; veruge – lanci; vežen – zavezan; kogula – kamen; sprohod – sahrana; varamente – doista, zaista; pasat – proći; drobit – mrviti, gnječiti

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime