Foto: RabDanas
Krenuli smo iz Supetarske Drage, s parkirališta crkve sv. Petra, gdje se izmolila jedna desetica krunice i otpjevala marijanska pjesma. Vođeni monsinjorom Mladenom Mrakovčićem, a bilo nas je iz Barbata, Banjola, grada Raba, Mundanija, Kampora, a i đakon Anton Budinić se pridružio grupi.
Koliko je mnogo ljudi prihvatilo moderno načelo da je u životu dobro samo ono što donosi uspjeh, dobitak i užitak; s rastućim užitkom raste međutim i neraspoloženje, bezvoljnost, zlovolja. Poneki pokušavaju besmisleno utući vrijeme, muče se sa svojom unutarnjom prazninom, tupom ravnodušnošću i dosadom, osjećajući se pritom posve osamljenima i napuštenima.
Svi s osmjehom, jer tko se smije postaje sunce, jer tada daje svjetlo i toplinu. A posve je sigurno i istinito da ljubazni ljudi mogu promijeniti svijet, i mi smo to svojim hodom pokušali učiniti.
A danas stvarnost izgleda ovako: Koliko je mnogo ljudi prihvatilo moderno načelo da je u životu dobro samo ono što donosi uspjeh, dobitak i užitak; s rastućim užitkom raste međutim i neraspoloženje, bezvoljnost, zlovolja. Poneki pokušavaju besmisleno utući vrijeme, muče se sa svojom unutarnjom prazninom, tupom ravnodušnošću i dosadom, osjećajući se pritom posve osamljenima i napuštenima.
Teško je dakako i katkad dugotrajno, ako se želi ići pravim putem i steći zdravi stav prema životu, ako se žele pobijediti osamljenost, strah, sebičnost, dosada, nesposobnost za radost. To je najteži posao na samom sebi, ali je moguć u „svakoj životnoj dobi“ – iako je u mladosti lakši nego u starosti. Trud se svakako isplati. Jer onaj koji je našao pravi stav prema životu, sposoban je radovati se iz dubine svoje duše. Život je poput tunela. Znamo: Ubrzo će se opet pojaviti svjetlo.
Hodajući kamenitom stazom, čvrstim hodom, oprezno, a ispunjeni radošću, sa svojim prijateljima, jer oni su za jedan ljudski trenutak, prijatelj za malu brigu i za veliku radost – oni vrijede zlata. Oni nas čine sretnima, jer se zanimaju za naše prave misli, za naše prave osjećaje i za naše prave brige. Pa tako su gospođa Milica Faflja, gospođa Katica Mahnić, gospođa Bosiljka Kaštelan u svojim ruksacima nosile kavu, kolačiće pa smo se na kratkim stankama okrijepili.
Na kraju našega puta, hoda, hodočašća, u svetištu Gospe Loparske prisustvovali smo sv. euharistiji koju je predvodio monsinjor Mladen Mrakovčić. A župnik u Loparu vlč. Frane Brozić se zahvalio svim sudionicima i njihovom trudu jer su za svoj put izabrali baš svetište koje je već 650 godina na ovim prostorima. A oni koji nisu mogli hodati došli su autima i pridružili nam se u samom svetištu, i pridonijeli radosti i oduševljeni svih ostalih.
Ali odakle uzeti radost, iz kojih se izvora ona može crpsti? Postoji jedan nepresušni izvor radosti, a taj izvor je Bog. Bog mi daje da se smiješim i onda kada mi nije do smijeha. U njegovim sam rukama siguran i zaštićen poput ptice u gnijezdu. I mogu se nadati, a nadati se znači – vjerovati u pustolovinu ljubavi, imati povjerenje u ljude, učiniti skok u neizvjesnost i posve se prepustiti Bogu.
Pa i Immanuel Kant je rekao: Bog je dao ljudima tri stvari protiv životnih muka: nadu, san i smijeh.
Napisala: Ružica Kaštelan
