Vjenčali su se Carmen i Josip u francuskom Lyonu prije točno 50 godina, a njihov po mnogočemu poseban brak, proslavio je u srpnju 2017. i svoj zlatni jubilej.

O ovoj prekrasnoj životnoj i ljubavnoj priči pisali smo u jednom poduljem intervjuu kojeg smo vodili s veslačkim reprezentativcem bivše države i dvostrukim rapskim olimpijcem gospodinom Josipom Sušićem, a sada vam iz tog intervjua o ustrajnosti, ljubavi, obiteljskom i sportskom uspjehu, donosimo samo one dijelove u kojima smo se dotakli neobično romantične priče o jednoj ljubavi koja je tek ušla u svoj novi pedestogodišnji ciklus

Intervju naslovljen “Kad pustiš srcu da te vodi” iz kojeg smo izvadili ove fragmente realiziran je prije 6 godina, dakle 2011. godine i objavljen je u 16. tiskanom izdanju Rapskog lista, a tada su Maria del Carmen i Josip u braku bili 44 godine.

Uz najiskrenije čestitke na 50 godina ljubavi i bračnog zajedništva, Carmen i Josipu želimo još obilje zdravlja, smijeha i radosti uz sve veću obitelj uz koju im ljubavi nikada neće nedostajati.

Iz Rapskog lista br. 16 (2011.)

Ljubav na prvi pogled!!

Na jednoj internacionalnoj regati u francuskom Lyonu upoznao je Josip svoju veliku ljubav, Španjolku Mariu del Carmen Trincado koja je na nagovor prijateljice čiji je brat veslao, došla popratiti lyonsku regatu. Tog svibanjskog dana 1966. g. Josip je također sudjelovao na istoj regati pa je nakon veslanja odlučio otići pozdraviti svojeg prijatelja, ni ne sluteći koliko će taj pozdrav odrediti njegov daljni život, pored prijatelja prvi puta je ugledao i upoznao svoju buduću ženu, Carmen. I danas josip s uzdahom kaže: „Bila je to ljubav na prvi pogled, ista ona ljubav koja traje i danas nakon 44 godine braka.“ 

Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, započelo je dopisivanje koje je trajalo punih godinu dana. Budući da Carmen uopće nije poznavala hrvatski jezik, snašla se preko katoličke misije gdje su joj pronašli osobu koja će joj prevoditi pisma. Tada još nije znala tko je prevoditelj (doduše nije joj to u tom trenutku niti bilo osobito važno), samo je redovito donosila pisma u misiju i jednako redovito dolazila po njihov prijevod (treba li uopće spominjati da su pisma dolazila doslovno svakog dana).

Kako je časna Klaudija prevodeći pisma održala plam ljubavi

Nakon te duge godine, Josip je donio odluku, ljubav ga je ipak odvela u Francusku gdje je 08. 07.1967. sklopio brak sa svojom odabranicom. Potaknuti zahvalnošću htjeli su konačno upoznati i osobu koja je svojim neumornim prevođenjem bitno doprinijela održanju i uspjehu njihove veze. Otišli su u misiju gdje su im dali adresu. Bila je to adresa samostana časnih sestara, a prevoditeljica romantičnih pisama bila je časna sestra Klaudija Ðuran koja je tada u Francuskoj boravila radi učenja jezika.

Zaposlivši se u Lyonu kao šofer, Josip je nastavio trenirati, sada u klubu “Cercle de l’Aviron” i tu je došlo do poznanstva s Robertom Dumontoisom, tada uspješnim veslačem. Josip nakon osvajanja zlatne medalje u Torinu, nastavlja veslati s veteranima jer papire o državljantvu još nije imao pa tako nije mogao nastupati za reprezentaciju Francuske.

Nakon rođenja djece, Raphaela 1968. i Nathalie 1971., Josip i Carmen odlučili su se vratiti na Rab gdje su već gradili kuću.

Carmen do svoje 23. godine nije imala baš nikakve veze s Hrvatskom i Rabom

Josipova supruga Carmen, ženski stup obitelji Sušić, Španjolsku je napustila s roditeljima 1951. preselivši se u Lyon. Kao što smo već rekli upravo je ona bila razlogom Josipovog dolaska u Francusku. Uvijek puna riječi hvale za svog supruga i divnu obitelj, temperamentom se s godinama uspješno uklopila u novu rapsku sredinu, potpuno je svladala rapski dijalektalni govor i bez da nas netko ne uputi, teško bi mogli zaključiti da je riječ o osobi koja do svoje 23. godine nije imala baš nikakve veze s Hrvatskom i Rabom. Sada nakon 44 godina braka i 32 godina života u Kamporu pitamo je koliki je šok za nju bio dolazak na Rab?

– Prije konačnog preseljenja iz Španjolske, na Rab smo dolazili samo u ljetnim mjesecima, kada sve živne i kada se uživa u blagodatima mora i sunca. Nisam ni razmišljala da je sve to zimi puno drugačije, osobito prije 32 godine. Doselili smo se u ljetnim mjesecima da bi djeca uspjela bar malo svladat jezik prije kretanja u školu. Sada se nerado prisjećam prve jeseni, zime, tog vremena, jer mi je bilo jako teško; muž koji je vozio autobus stalno na putu, ja u staroj kući, nema trgovine u blizini, nemam drva za grijanje, nema redovitog autobusa, trgovine u gradu poluprazne, pa me zovu u školu jer djeca imaju problema (ne razumiju jezik), ja im ne mogu pomoći Bio je to život potpuno drugačiji od onog kakav sam imala do tada, ali vođena velikom ljubavlju prema svom suprugu sve sam to prihvaćala, iz dana u dan sam se prilagođavala, upoznavala ljude i sredinu. Danas mogu reći da sam uistinu sretna na ovom otoku, tu je moja obitelj, tu su moja djeca i unučad, opet uživam kao na početku u blagodatima koje nam pruža more, sunce, mir, ali ipak, moram priznati, nostalgija za mojom Španjolskom uvijek je prisutna, ipak su tamo moji korijeni.