Foto: RabDanas
Ne plačem nad svojom sudbinom. Davno sam isplakao te suze. Tražim samo malo digniteta za nas kvadriplegičare! Da skončamo ovaj težak život mirno, dostojanstveno, s pravom da kreativnošću i znanjem uljepšamo svijet sebi i drugima.
Bio sam mlad, nepunih osamnaest, pun života i snova. Skočio sam u more, u Senju, i slomio vrat. Postao i ostao kvadriplegičar. Mnogi ni ne znaju s čime se susreće jedan mladi čovjek koji je u trenu ostao oduzet. Tijelo se mijenja. Atrofiraju mišići, zatežu se tetive, nekima takvo što prouzroči deformitet zglobova. Biti nepokretan znači cijeli život boriti se protiv dekubitusa – rana od ležanja. Većina ljudi sa spinalnim ozljedama ima problema s inkontinencijom – nema kontrolu mokrenja, pražnjenja mjehura. Osim što zbog bubrega moramo konstantno piti urološke čajeve, inkontinenciju rješavamo na mnoge načine; koristeći katetere, urinare, pelene ili jednostavno dehidriramo prije izlazaka. Sama činjenica da ne hodamo i nije neki problem. Većina ljudi provede život u sjedećem ili ležećem položaju. Sve ostalo što dolazi s invaliditetom uteg je za osobu s invaliditetom i one koji brinu o njemu. Od inkontinencije do opstipacije.
Zamislite kad si ne možete uzeti čašu vode, a kamoli ukoliko nešto više zatrebate. Bože blagoslovi sve medicinske sestre ovoga svijeta koje su nam pomagale u najtežim trenucima života kad smo morali prihvatiti vlastitu nepokretnost, ali i činjenicu da od sada o svemu ovisimo o tuđoj pomoći. ”Hvala” i ”Molim” su najčešće riječi u našem vokabularu.
Dakle, većina kvadriplegičara, posebice onih koji su davno nastradali, je ovisna o tuđoj pomoći. Zamislite kad si ne možete uzeti čašu vode, a kamoli ukoliko nešto više zatrebate. Bože blagoslovi sve medicinske sestre ovoga svijeta koje su nam pomagale u najtežim trenucima života kad smo morali prihvatiti vlastitu nepokretnost, ali i činjenicu da od sada o svemu ovisimo o tuđoj pomoći. ”Hvala” i ”Molim” su najčešće riječi u našem vokabularu.
Većina nas jednom se vrati kući. O nama cijelog života skrbi netko iz obitelji. Težak je to životni put za sve. Poneko od nas se uspije izboriti i za osobnog asistenta. 4 sata dnevno! Što je s preostalih 20 sati potrebe za pomoći? Što mislite, gdje smo? U dubokom smrzavanju?
Roditelji stare, i svi mi ovisimo o kvaliteti skrbi. Sretan sam da imam divne roditelje koji su toliko izdržali sa mnom. Neki kvadriplegičari nisu izdržali. ”Otišli” su.
Političari su i dalje gluhi, udruge su gluhe, svi okreću glavu nad činjenicom da postoji određena skupina u društvu kojoj je potrebna institucionalna pomoć. Domovi za starije i nemoćne nisu rješenja. Kvadriplegičari u domovima me zovu i preklinju da je krajnji čas da nam se pomogne! Nažalost, država nema srca za nas. Doduše, izgrađeno je pet domova za vojne OSI. Svaka čast na tome, no kad ćemo doći i mi na red? Zadnji metak ispaljen je ’95.!
Dakle, tridesetak godina se borim s državnim institucijama, gradonačelnicima i ignoriranjem problema. Što kroz medije, što kroz vlastite (rasprodane) romane, što obijajući vrata nadležnih upozoravao sam na sramotan odnos države spram osoba s invaliditetom.
Mi smo ovisni o tuđoj pomoći; fizičkoj, psihičkoj, prostornoj.
Političari su i dalje gluhi, udruge su gluhe, svi okreću glavu nad činjenicom da postoji određena skupina u društvu kojoj je potrebna institucionalna pomoć. Domovi za starije i nemoćne nisu rješenja. Kvadriplegičari u domovima me zovu i preklinju da je krajnji čas da nam se pomogne! Nažalost, država nema srca za nas. Doduše, izgrađeno je pet domova za vojne OSI. Svaka čast na tome, no kad ćemo doći i mi na red? Zadnji metak ispaljen je ’95.!
22 godine nema promjena! Predizborno nas se svi sjete, obećaju domove, brda i doline, uhljebe se i otkantaju nas dva dana nakon izbora. I to je sve. Obveza da svaka država unutar EU mora imati spinalni centar i dom za osobe s teškom spinalnom ozljedom nikoga ne dira. Njima je dobro. Svima je dobro – dok ne osjete nemoć i ovisnost na vlastitoj koži. A onda, ubrzo skončaju u nekoj ubožnici jer im nitko ne želi plaćati ogromne svote za cjelodnevnu skrb u privatnim domovima.
Bože, blagoslovi i naše obitelji i prijatelje koji nas izvedu van u šetnju da vidimo svijeta. Bez divne skrbi roditelja, obitelji, rodbine i prijatelja mnogi od nas bi ostali u tami svojih domova. Ne želim u tamu. Želim živjeti unutar svojih mogućnosti. Stvarati, pisati, pomagati. Želim biti koristan član ovog društva koje nas ne razumije i odbacuje.
Ne plačem nad svojom sudbinom. Davno sam isplakao te suze. Tražim samo malo digniteta za nas kvadriplegičare! Da skončamo ovaj težak život mirno, dostojanstveno, s pravom da kreativnošću i znanjem uljepšamo svijet sebi i drugima.
Obećanja nam je dosta! Prijeđite s riječi na djela! Hvala vam svima što ste odvojili 5 minuta za ovo pismo i što nas razumijete i podržavate.
