U ranim jutarnjim satima, u subotu 25. studenog 2017., u 75. godini zauvijek nas je napustio 

UGO BELAMARIĆ

 

Posljednji ispraćaj dragog nam pokojnika krenut će iz kapelice gradskog groblja u Rabu u srijedu 29. studenog 2017. u 15 sati. 

 

Njegovim najmilijima; supruzi Miri, sinu Borisu i kćerki Tanji s obiteljima, u ime redakcije Rapskog lista i portala Rab danas, upućujemo najiskrenije izraze sućuti.

 

Hvala vam na svemu dragi barba Ugo, počivajte u miru. (Hrvoje Hodak)

---

 

 

UGO – ime i profesija  (Rapski list br. 7, srpanj, 2009.)

• Razgovarao: Ivica Hodak

 

Čovjek da bi ostvario sebe u poslu kojeg s ljubavlju radi ponekad mora pristajati i na neugodne kompromise. Mladima preporučam da čuvaju ovaj prelijepi otok, i da svoja pleća bar donekle «opterete» korisnim obvezama, bilo da je riječ o sportu, kulturi ili nekoj drugoj plemenitoj aktivnosti, jer će jedino tako učiniti dobro i sebi i svojem otoku (Ugo Belamarić)

Ne tako davno, možda pred godinu-dvije, autoru ovih redaka ispričao je naš poznati maestro Ljubo Stipišić Delmata istinitu anegdotu o Ugu, s kojom ćemo i započeti priču o njemu. A anegdota kaže:

– Posjetivši prije nekoliko godina Rab, u prvom redu zbog njegova bogatstva šumskim zelenilom, netko iz skupine šumara iz Švedske i Zagreba – u razgovoru s ing. Borisom Belamarićem, ravnateljem rapske Šumarije i, naravno, Ugovim sinom, upitao ga je što mu je otac po zanimanju? Razmišljajući nekoliko trenutaka i zaključivši da to ne može reći u kratkim crtama, Boris je odgovorio:

– Pa, znate, on vam je UGO!

Nastavak ove kratke priče o Ugu pokazat će vam da je, ustvari, Boris odgovorio na najbolji mogući način.

Iako rođen u malom talijanskom gradiću Roveretu, Ugo je odrastao na Rabu, točnije u gradu Rabu i to s generacijom danas poznatih Rabljana, kao što su, prisjetio se Ugo nekih; Miljenko Domijan, Petar Sandalić, Igor Krmpotić – Čikeša, Branko Šandrk – Bongo, Marinko Dešpoja, Mirko Umiljenović, Gorki Bačić, Ante Mravić – Pile, Marijan Orešković – Medo i drugi.

– Bili smo poznati, u mlađim godinama, po dječjim, a kasnije i po momačkim nestašlucima, no za razliku od dobrog broja mladih danas, mi nismo radili nepodopštine koje bi graničile s razbijanjem ili nagrđivanjem ljepota ovog prekrasnog otoka i grada Raba, rekao nam je Ugo.

Osnovnu školu završio je na Rabu, a nakon toga su ga – najprije petogodišnja učiteljska škola i na kraju Pedagoška akademija u Rijeci, dovele u svijet prosvjetnih radnika.

 

Lun i ljubav života

Od nekadašnjeg, kako nam je sam Ugo rekao, mangupa s rapskih ulica, kala, kupališta ispod grada…, postao je 1966. seoski učitelj u mjestu Lun na otoku Pagu. Sudbina je htjela da tamo stigne i učiteljica Mira, koja mu je već slijedeće 1967. godine postala suprugom, jer eto, prema savjetu tadašnjeg lunjskog popa, sada pokojnog Frana Volarića, nije bilo ni smisla ni razloga da na svetoj zemlji (kako neki zovu Lun) žive kao nekrsti.

Osim što je bio učitelj, uvijek okretan, pun energije i spreman za akciju, Ugo je na Lunu po potrebi postajao i medicinskim bratom, pa i pravnim savjetnikom, jer u to vrijeme od Luna do općinskog središta u gradu Rabu morem često nije bilo jednostavno doći, a slično je bilo, zbog udaljenosti i loše ceste, putovati i u veća mjesta otoka Paga; Novalju i Pag. Ipak, Ugo nam nije htio priznati da je po važnosti u to vrijeme prestigao značaj spomenutog župnog svećenika:

– Ne, pop Frane i ja smo izuzetno dobro surađivali na dobrobit sela, naglasio je. A kada već govorimo o suradnji u tih devet lunjskih godina onda bez zadrške treba spomenuti, posebno je naglasio Ugo, i učiteljski bračni par u susjednoj Jakišnici – Dragicu i Veljka Gajića. Naime oni su baš poput bračnog para Belamarić, nakon paške životne epizode, svoj veliki trag kasnije ostavili i na otoku Rabu.

 

Povratak na svoj otok

Ugo i Mira su svoj učiteljski posao, baš kao i na Lunu, uvijek spremni na pomoć djeci i mještanima, nastavili i nakon preseljenja u Loparu, gdje su stigli 1974. godine i u kojem su se, reče nam Ugo, počeli obiteljski kompletirati, dobivši najprije 1978. sina Borisa, a nakon njega i kćerku Tanju.

Tada, nakon Luna, u bitno većem, razvijenijem i ambicioznijem ozračju otoka Raba, počinje Ugovo šire djelovanje. Po onoj, ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom, Ugo 1985. postaje – naravno, u ondašnjoj zajedničkoj državi – predsjednik SSRN-a. Zbog toga, ali i zbog manjka školske djece u Loparu, prestaje se baviti učiteljskim poslom. Za učiteljskom katedrom u Loparu još neko vrijeme ostaje supruga Mira, ali iz Loparske područne škole kasnije prelazi u matičnu školu u Rabu.

U tim godinama Ugo postaje, malo po malo, ono što je na početku ovog teksta o njemu rekao njegov sin Boris – postaje UGO.

 

Ugov nemjerljiv doprinos Rabu

Godine 1989. dolazi na mjesto direktora tadašnjeg Radničkog sveučilišta gdje uspješno nastavlja posao kojeg su 1986. započeli; Rahilka Burzevska, Ivan Plješa, Zlatko Mateša, Ivica Hodak i Božo Španjol, a riječ je o sezonskoj organizaciji ljetnih Rapskih glazbenih večeri.

Njegove organizacijske sposobnosti posebno su se dokazale u Rapskim samostreličarima koji su osnovani 1995. godine, a čiji je dugogodišnji voditelj. Od 2003. do 2008. predsjedava Limenom glazbom DVD-a, čiji je član i danas. Rabska fjera, koja je utemeljena 2002., nezamisliva je bez njega. 

Posredno je zaslužan, iako nije pjevački nadaren (op. autora), za uzlet rapskih klapa – jer je prije nekih 7-8 godina, doslovno doveo na Rab maestra Ljubu Stipišića Delmatu, koji je od rapskih klapa, uz pomoć rapskih voditelja, napravio nešto što nitko ni u snu nije mogao očekivati.

Svi ti poslovi na organizaciji koncerata, nastupa samostreličara i klapa u Hrvatskoj i inozemstvu, dovođenju gostiju na Rabsku fjeru, rezultirali su brojnim Ugovim putovanjima i poznanstvima s velikim brojem značajnih ljudi s kojima je on, na neki svoj osobeni ‘Ugov’ način, stvarao prijateljske odnose.

O Ugu, mada ga neki na Rabu doživljavaju i kontraverznom osobom, s puno pohvalnih riječi govore, ili su govorili (jer neki su, nažalost, već i pokojni); akademik Slobodan Novak, primadona Dunja Vejzović, pok. Akademik Dragutin Tadijanović, pjesnik, pok. Vlado Gotovac, akademik, pok. Željko Bujas, slikarica Milijada Barada, pjesnik, pok. Jure Kaštelan, književnik i moreplovac Joža Horvat, pjesnik Jakša Fiamengo, karikaturista, pok. Ico Voljevica, legendarni plivački maratonac Veljko Rogošić, već spomenuti maestro Ljubo Stipišić Delmata i mnogi drugi.

 

Umirovljenje na “Ugov” način

Sve ovo što smo do sada napisali kao njegov doprinos Rabu dobro zna i supruga Mira, koja je sada, od kada je Ugo početkom godine otišao u zasluženu mirovinu, pomalo i ljuta na njega – jer očekivala je da će se konačno “vratiti” obitelji. Kaže nam Mira kako je, primjerice, sin Boris svoje vjenčanje morao datumski podesiti tako da na njega može stići i tata Ugo koji zbog svojih obveza, na primjer, nije stigao kćerki Tanji na svečanost primanja fakultetske diplome.

Ugo pak priznaje da Mira ima pravo, no, kako sam kaže, iako svoje najdraže, zbog brojnih obveza i putovanja, često nije imao na oku, uvijek su mu bili na srcu pa stoga sumnjamo da će Mirina ljutnja potrajati.

Za kraj zamolili smo Uga Belamarića, jednog od ovogodišnjih dobitnika nagrade Grada Raba, da poruči nešto mladima Raba.

– Pa, spomenut ću da nikada u životu nisam zakasnio niti na jedan zakazani sastanak ili dogovor, mada, kako se vidi iz ranije rečenog, zbog te moje odgovornosti spram posla često nisam imao vremena za svoju obitelj. Čovjek da bi ostvario sebe u poslu kojeg s ljubavlju radi ponekad mora pristajati i na neugodne kompromise. Mladima preporučam da čuvaju ovaj prelijepi otok, i da svoja pleća bar donekle «opterete» korisnim obvezama, bilo da je riječ o sportu, kulturi ili nekoj drugoj plemenitoj aktivnosti, jer će jedino tako učiniti dobro i sebi i svojem otoku, a više neće imati ni vremena ni potrebe razmišljati o drogi i drugim pošastima kojima su izloženi u suvremenom svijetu. U konačnici, treba znati biti zahvalan ovom otoku na svemu čime nas daruje, treba mu se znati odužiti, a ja se iskreno nadam da sam svojim angažmanom i životnim nastojanjima u tome bar djelomično uspio.