{gallery}Amalija{/gallery}

Isheklala je preko stotinu komada anđelića i zvončića koji krase jelke u crkvi sv. Stjepana u Barbatu. Radila je od Božića do drugog Božića i uživala u svakom pojedinom, štirkajući ih na starinski način, s „cukaron“ kako bi bili čvrsti, lijepi, gotovo zadivljujuće otmjeni svakome pogledu, izmamljujući osmjeh i potvrdu uloženom trudu i radu. Također je izradila oltarnike za oltare i pokrivala za Svetohranište, i sve one oltarnike koji su se vremenom oštetili – uživajući, znalački ih je popravila. I svu tu čipku koju je draga učiteljica Maja „isheklala“ je gđica Darija Jureša stručno spojila, a nevjesta Ljerka posložila i uredila već prema liturgiji na svoja mjesta na oltaru. 

Gospođa Amalija Plavšić Štokić, poznata u Barbatu mnogim generacijama koje je učila, a svi su je jednostavno zvali – Učiteljica Maja – to joj je bilo ime i prezime i na to se odazivala, postajući pomalo i legendom ovoga kraja kako kažu generacije koje su sada već odrasle sjećajući se njihove učiteljice.

Rođena je u Zagrebu, a odrasla u Kastvu, gradiću iznad Rijeke. Na Rab stiže 1963. godine, u Supetarsku Dragu, kao zamjena učiteljici, njezinoj prijateljici također iz Kastva, a školsku godinu 1963/64. odrađuje u školi u Lunu, na Pagu. Nakon toga dolazi za učiteljicu u školu u Barbat i tu ostaje do mirovine l993. godine. Supruga Nikolu susreće 1959. g. na ondašnjem seminaru za omladinske rukovodioce, no tek se nakon ponovnog susreta godine 1964. i udaje za njega, a Barbat joj postaje dom, zavičaj. Život joj je ispunjen ljubavlju prema svoje troje djece, živeći s bolesnom svekrvom, no uvijek je u društvu slobodna i vedra osoba. U školi vrlo precizna u svojim obvezama, zahtjevna prema sebi, uvijek raspoložena prema svima, nepopustljiva u disciplini prema svima, i u konačnici popustljiva prema prekršiteljima, gotovo milosrdna, vjerujući u njihov popravak. Pa tako danas njezin bivši učenik gospodin Mladen Keko, koji uz svoj posao uređuje listić barbatski Trs, i njezin nešto mlađi učenik gospodin Željko Jureša, koji se odnedavno bavi poezijom kao hobijem, kažu: “To je zbog dobrih temelja koje nam je dala učiteljica Maja!“

I kada je upitaju: “Kako si?“, ona odgovara: “Dobro i posebno, dobila sam novo zaduženje od Boga da molim za svih!“ I ispunila je svoje dane pomažući svojim unucima u učenju. I uvijek ima krunicu u ruci, i moli: za svoju obitelj, za svoje mjesto, za cijeli otok, to je njezina terapija. 

No mi često ne živimo život, mi prelijećemo život, i prolazimo ga kroz razne okolnosti, pouke, dužnosti, nadahnuća, boli, događaje pa i zapovjedi, koračajući kroz note nebeskih skladbi, u izvedbi poslušne harfe pripravljene za svakoga ponaosob za božansku avanturu, različitu i raznih boja: sveto i profano, tragično i nostalgično, svečano i žalobno. A to je divna slika koju bolje upoznajemo kad se naše oči otvore nekom višem svjetlu, višom spoznajom. 

Više od stotinu Majinih isheklanih anđelića i zvončića

Pa tako učiteljica Maja kratko uživa u svojoj mirovini, jer 1995. godine u nevremenu, u naletu olujne bure, pada preko zida i ostaje nepokretna. I od tada, sada već pune 23 godine, osuđena je na invalidska kolica. Isplakala je mnogo suza, sve se činilo besmislenim vremenom, nigdje smisla, sve uzaludno. No uz podršku svojega supruga Nikole, sina Branimira, nevjeste Ljerke, a najviše svojih unuka Nika i Sare, prihvatila je svoj život onakav kakav jest, težak i tvrd, i tu doista ne treba stvarati iluzije, jer životni uspjeh nije prolazna predodžba. I kada je upitaju: “Kako si?“, ona odgovara: “Dobro i posebno, dobila sam novo zaduženje od Boga da molim za svih!“ I ispunila je svoje dane pomažući svojim unucima u učenju. I uvijek ima krunicu u ruci, i moli: za svoju obitelj, za svoje mjesto, za cijeli otok, to je njezina terapija. Ali voli i plesti i „heklati“, raditi s iglom, pa su je sin i nevjesta nagovorili da izradi ukrase za jelke za Božić. I tako je isheklala preko stotinu komada anđelića i zvončića koji krase jelke u crkvi sv. Stjepana u Barbatu. Radila je od Božića do drugog Božića i uživala u svakom pojedinom, štirkajući ih na starinski način, s „cukaron“ kako bi bili čvrsti, lijepi, gotovo zadivljujuće otmjeni svakome pogledu, izmamljujući osmjeh i potvrdu uloženom trudu i radu. Također je izradila oltarnike za oltare i pokrivala za Svetohranište, i sve one oltarnike koji su se vremenom oštetili – uživajući, znalački ih je popravila. I svu tu čipku koju je draga učiteljica Maja isheklala, gđica Darija Jureša stručno je spojila, a nevjesta Ljerka posložila i uredila već prema liturgiji na svoja mjesta na oltaru. 

Nakon što je izgubila supruga Nikolu, željela je što manje opteretiti svoju djecu, jer ne možemo vidjeti i razumjeti smisao u svakom detalju svojega života, ni učiteljica Maja ne razumije, i pita se: “Zašto…..?“ Jer teško je čekati kad se ništa ne očekuje. Ali je prava mudrost života znati da je čekanje velika i prazna posuda koju treba tek ispuniti pouzdanjem, nadom i povjerenjem. Tada čekanje otvara put prema izlazu, put u kojemu otkrivamo smisao svojeg iščekivanja. To je njezina obitelj, sin, nevjesta i unuci kojima je darivala samu sebe, a sada tu ljubav dobiva natrag. Ona je poput svijeće koja izgara za druge, ili kao ogledalo koje odražava svjetlo koje obasjava, sjaj koji najavljuje sunce što upravo danas izlazi za nju.

• Napisala i snimila: Ružica Kaštelan