• Piše: Milena Marijan Peranić

 

Političari koji se boje referenduma tj. direktnog izraza volje naroda nikako ne mogu biti narodni političari, niti zastupati volju i želju naroda. Oni su stranački poslušni političari koji zastupaju interese svojih stranaka, danas svedenih na trgovačka društva. I zato narodu jest ovako. Često smo spremni reći da narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali je li u našem slučaju to stvarno tako?

Ona druga, puno ozbiljnija i opasnija dimenzija ogleda se upravo u odnosu vlasti, formirane baš tim inženjeringom, prema narodu koji bi htio svoju volju izraziti u najuzvišenijem obliku demokracije, a to je referendum. Ne postoji nijedan oblik izbora koji pravednije odražava volju i želju naroda od tog izravnog odlučivanja naroda o nekom pitanju. A sve vlasti u Hrvatskoj do sada bojale su se referenduma i činile sve u njihovoj moći da ih opstruiraju na razne moguće načine. I upravo odnos vlasti prema referendumu pokazuje veličinu problema one prve dimenzije: “inženjeringa” omogućenog lošim izbornim zakonom.

 

Političari koji se boje referenduma tj. direktnog izraza volje naroda nikako ne mogu biti narodni političari, niti zastupati volju i želju naroda. Oni su stranački poslušni političari koji zastupaju interese svojih stranaka, danas svedenih na trgovačka društva. I zato narodu jest ovako. Često smo spremni reći da narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali je li u našem slučaju to stvarno tako?

 

Naime, ako su hrvatski političari odraz volje hrvatskoga naroda, jesmo li mi stvarno takvi kakvi izgledaju naši narodni poslanici koji sjede u Saboru, u Vladi, te u županijskim i lokalnim središtima? Odgovor na ova pitanja može se iščitati gledajući rezultate nekih prošlih izbora i svih pratećih nelogičnosti koje proizlaze iz trenutno važećega hrvatskoga izbornog zakona.

 

Upravo se ovih dana odvija prilika koju ne bismo smjeli ignorirati – od 13. do 27. svibnja u gradovima diljem Hrvatske prikupljaju se potpisi Građanske inicijative „Narod odlučuje“ s ciljem iniciranja referenduma kojim će se unijeti ustavne promjene za izborni sustav, jedan od ključnih dokumenata na kojem počiva temelj društveno-političkog uređenja Hrvatske. Iako se u istim datumima prikupljaju i potpisi za referendum o deratifikaciji tzv. Istambulske konvencije, radi se o sasvim različitim pitanjima.

 

Kao što nam je zakon o pokretanju referenduma kreiran na način da je do njega skoro pa nemoguće doći, i izborni je zakon ove zemlje napisan na način da najviše pogoduje dvjema velikim političkim strankama, i njihovim najodanijim satelitima. Tako, sagledamo li načela koja se ovim prikupljanjem potpisa žele uvesti, uočavamo da ona gotovo svima od nas zvuče prirodna i samorazumljiva; no ipak su toliko daleko od primjene u našem izbornom sustavu u kojem možemo reći da ne pobjeđuju oni koji osvoje najviše glasova, nego oni koji su prethodnih godina tijekom kojih se nadopunjavao izborni zakon, sami sebe najbolje zaštitili.

 

Nova izborna načela koja bi se unijela u obliku izmjene odredbi izbornoga zakona odnose se na sljedeće:

• smanjenje broja saborskih zastupnika s maksimalnih 160 na maksimalnih 100 – 120
• preferencijski odabir do tri kandidata na izbornim listama
• ujednačeni broj i vrijednost glasova u različitim izbornim jedinicama
• smanjivanje izbornoga praga sa 5 na 4 %
• mogućnost elektroničkog i dopisnog glasovanja
• nacionalne manjine glasaju o svim pitanjima, osim o opstanku Vlade i državnog proračuna

 

Za referendum o izmjenama izbornoga zakona nije bitno vaše političko stajalište, jeste li liberalne ili konzervativne orijentacije, jeste li vjernik ili ateist, jeste li umjetnik ili ekonomist – život u pravedno uređenom društvu jedan je od nužnih preduvjeta slobodnoga razvoja i zadovoljstva čovjeka svojom zajednicom. I upravo zato, na mjestu prikupljanja potpisa za promjenu izbornoga sustava trebali su ovih dana s ponosom volontirati svi gradonačelnici, načelnici, dekani fakulteta, direktori poduzeća, ravnatelji ustanova, te na taj način nama svima ukazati na dobru i plemenitu svrhu ovog pothvata te nas pozvati da im se pridružimo.

Sagledamo li detaljnije sve nabrojane točke (u nastavku), što je još uvijek tek dio onoga što bi nadalje trebalo promijeniti u hrvatskom izbornom zakonu, čini mi se da je teško pronaći zdravorazumske protuargumente kojim bi nas netko mogao uvjeriti u suprotno. U sve više zapuštenoj i razočaranoj zemlji, u kojoj svakoga dana izbijaju besramne korupcijske afere profesionalnih političara dok običan građanin u borbi za plaćanje kredita ne nalazi vremena ni motivacije misliti o tome kako i kada ispraviti nepravde oko nas i učiniti naše društvo pravednijom, boljom i perspektivnijom okolinom za pravo življenje i stvaranje, jasan je i razumljiv stav pojedinih većih stranaka kojima nikako ne odgovara nijedna od ovih izmjena u postojećem političkom poretku – svaka promjena bi ih osjetno lišila privilegija na koje su navikli.

Međutim, istovremeno je vrlo upitan stav medija, koji umjesto da se i sami upregnu u poticanje građana da se aktiviraju, promisle i pokrenu mijenjati aktualni ubitačno loš društveni postav (što bi mogli učiniti jednostavno objektivnim iznošenjem i usporedbom činjenica i sugovornika), naši najveći tiskani i vizualni mediji gotovo da prešućuju prikupljanje potpisa za referendum (za vrijeme pisanja ovog članka gotovo nitko s našeg otoka nije bio informiran da je upravo u tijeku prikupljanje potpisa za promjenu izbornoga zakona), preskačući sve hvalevrijedne činjenice ovog pothvata građanske inicijative, te uglavnom senzacionalistički navode na krive zaključke i plasiraju mišljenja koja kao da izlaze iz stranačkih kuhinja dugogodišnje vladajućih stranaka; omalovažavaju inicijativu i napadaju njene začetnike, umjesto da napadaju začetnike stanja u kojem se zemlja danas nalazi! Baš kao da ovdje sve štima i sve je posloženo, toliko da nije potrebno promijeniti ama baš ništa, nego se blago prepustiti političkim „elitama“, nek’ nas i dalje vode u ovom izuzetno pozitivnom smjeru, zaštićeni trenutno važećim izbornim zakonom koji su precizno kroz godine iskrojili sami za sebe, političkim „elitama“ koje kod građana izazivaju nevjericu, podsmjeh, sram, rezignaciju, ljutnju, a ponekad i strah od posljedica djela koja čine.

 

U sve više zapuštenoj i razočaranoj zemlji, u kojoj svakoga dana izbijaju besramne korupcijske afere profesionalnih političara dok običan građanin u borbi za plaćanje kredita ne nalazi vremena ni motivacije misliti o tome kako i kada ispraviti nepravde oko nas i učiniti naše društvo pravednijom, boljom i perspektivnijom okolinom za pravo življenje i stvaranje, jasan je i razumljiv stav pojedinih većih stranaka kojima nikako ne odgovara nijedna od ovih izmjena u postojećem političkom poretku – svaka promjena bi ih osjetno lišila privilegija na koje su navikli.

Za referendum o izmjenama izbornoga zakona nije bitno vaše političko stajalište, jeste li liberalne ili konzervativne orijentacije, jeste li vjernik ili ateist, jeste li umjetnik ili ekonomist – život u pravedno uređenom društvu jedan je od nužnih preduvjeta slobodnoga razvoja i zadovoljstva čovjeka svojom zajednicom. I upravo zato, na mjestu prikupljanja potpisa za promjenu izbornoga sustava trebali su ovih dana s ponosom volontirati svi gradonačelnici, načelnici, dekani fakulteta, direktori poduzeća, ravnatelji ustanova, te na taj način nama svima ukazati na dobru i plemenitu svrhu ovog pothvata te nas pozvati da im se pridružimo.

 

Lijevi, desni, nezavisni, neutralni, svi bi se trebali angažirati za pravednije uređeno društvo, za poštenije, moralnije i sposobnije predstavnike građana, za našu djecu i budućnost koju im ostavljamo, jer u konačnici, dobrim izbornim zakonom doista se može otvoriti vrata da se sve u našem društvu polako počne slagati na svoje mjesto. Iako su u tijeku predsezonske pripreme, i nemamo vremena ni čitati ove dugačke članke, ovo je jedini način! Mi to trebamo napraviti. Jer naši politički predstavnici sigurno neće sami potaknuti promjene koje bi poljuljale njihove sigurne i udobne stranačke fotelje.

 

Kao obični građanin, zaposlena žena i majka, u svoje minimalno slobodno vrijeme izvukla sam javno dostupne podatke koji su fascinantni, pa za sve koji žele dublje ući u analitiku traženih promjena zakonskih odredbi, evo u nastavku detaljnije činjenice o lošim i za građane nepovoljnim političkim postavkama trenutnoga zakona.

 

U Saboru ne postoji pravedna zastupljenost birača

Primjerice, 2011. godine na parlamentarnim izborima glasovalo je čak 606.356 birača, tj. 25,7 % birača čiji izbor stranke ili liste nije prešao postavljeni prag od 5 % glasova zbog čega ti glasovi propadaju, te je dakle 25,7 % birača ostalo zakinuto za predstavnika opcije za koju je glasovao. Osim toga, neki zastupnici osvajaju svoj mandat upravo zato što im se pri preraspodjeli glasova pribraja postotak glasova koje nisu osvojili, a koji su zbog neprelaska izbornoga praga, propali. Iz ovih se razloga danas traži smanjivanje izbornoga praga na 4 %. U većini europskih zemalja izborni je prag od 2 do 4 % dok trenutna hrvatska visoko postavljena granica također odgovara ponajviše dvjema najvećim strankama.

 

– Šef stranke (koji najprije kreira stranačke liste) postavlja redoslijed kojim će kandidati na stranačkoj listi ulaziti u predstavničko tijelo, a posljedica toga je da se kandidati u konačnici postavljaju po kriteriju odanosti vodstvu, a ne po zastupanju ideja i volje građana koji su ih birali, pa su tako i odgovorni šefu stranke, a ne građanima. Upravo zato je jedno od načela koje se sada traži preferencijski odabir do tri kandidata na izbornim listama, čime bi birači na izbornim listama mogli odabrati najkvalitetnije, najmoralnije i najsposobnije, a ne najpodobnije kandidate. Ovime postaju suvišni i različiti oblici predizbornih koalicija jer se puno teže ulazi u Sabor „na silu“, stranačkim dogovorima i međusobnom kupovinom i trgovinom, te se polaže bit na volju građana, a ne zatvorenih političkih kasti.

 

– Doista je bitan i zahtjev da se ujednači broj glasova u različitim izbornim jedinicama. Naime, prema aktualnom izbornom zakonu, bira se po 14 zastupnika u svakoj od I. do X. izborne jedinice, unatoč tome što neke izborne jedinice imaju i po 30 % manje birača (odnosno stanovnika) od drugih. Primjerice, na parlamentarnim izborima 2011. godine u IX. izbornoj jedinici moglo je glasati 440.597 birača, odnosno 31,94% više nego u IV. izbornoj jedinici u kojoj je pravo izbora moglo ostvariti njih samo 333.927. Obje izborne jedinice u konačnici su dale po 14 zastupnika, koliko god glasača izašlo, što znači da je u IX. izbornoj jedinici glas birača potencijalno vrijedio gotovo 32% manje nego u IV. izbornoj jedinici. Dok u europskim zemljama izborna jedinica uglavnom slijedi granice zacrtanih administrativno-upravno-teritorijalnih granica, kod nas to nije slučaj te su se one formirale na vrlo kuriozitetan i dvojben način, kršeći granice županija pa i dijeleći jedan grad (Zagreb) u čak 4 izborne jedinice. Jasna ali i nevjerojatna posljedica toga vidi se iz sljedećeg primjera, također izbora 2011. godine:

• HSLS – ukupno 72.924 glasova – 0 osvojenih mandata 
• HSS – ukupno 71.450 glasova – 1 osvojeni mandat
• HDSSB – ukupno 68.994 glasa – 6 osvojenih mandata

S obzirom da su glasovi HSLS-a bili raspodijeljeni na cijelu Hrvatsku, ova stranka nije osvojila niti jedan mandat, za razliku od HDSSB-a koji je sve glasove dobio u svojoj regiji. Na nužnost izmjene ovakve raspodjele izbornih jedinica upozorio je i Ustavni sud 2010. godine, međutim ni vladajući ni opozicije do danas nisu osjetili potrebu ili motivaciju da se ovakva nepravda našeg zakona ispravi.

 

– Smiješno je raspravljati o potrebi uvođenja elektroničkog i dopisnog glasovanja u Hrvatskoj godine 2018., kada postoji sustav e-građani i kada se već radi na uvođenju elektroničkog pristupa hrvatskih građana europskim institucijama. Dok je to sasvim normalni standard u susjednoj Italiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, ali i u Njemačkoj, Francuskoj, Finskoj, Švicarskoj, Australiji, Kanadi, itd., naš ministar Uprave iznosi banalne i apsurdne argumente da „to nije moguće jer ne možemo dobiti od T-Coma 5 gigabajta…“ nečega. Elektroničkim glasovanjem u izbore se mnogo češće uključuju mlađi naraštaji inače neskloni izlasku na birališta, te građani izvan matične zemlje koji ponekad moraju putovati i satima avionom žele li dati svoj glas, uključujući i sve one koji su „dotučeni“ aktualnim administrativno-političkim sustavom i stanjem u zemlji u kojoj nisu mogli ništa promijeniti, posljednjih godina napustili Hrvatsku. Bez dopisnog glasovanja svih njih se odričemo, te se naša zemlja i dalje ubrzano brojčano smanjuje.

 

– Sljedeća je odredba smanjenja broja zastupnika s maksimalnih 160 na maksimalnih 120, brojku koja bi zasigurno bila optimalnija u odnosu na broj stanovnika naše zemlje, osobito u usporedbi s drugim zapadnim zemljama, pa više ne bismo bili među vodećima u svijetu po broju parlamentarnih zastupnika. Osim toga, jedan saborski zastupnik godišnje košta ovu zemlju oko milijun kuna.

 

– Hrvatska je i jedina država na svijetu koja za svoje nacionalne manjine ima posebnu izbornu jedinicu. Mandati rezervirani za nacionalne manjine ne postoje ni u jednoj drugoj europskoj državi, osim u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Sa 8 zajamčenih mjesta za manjine u Saboru (zajamčenih znači da ih se može izabrati i sa svega nekoliko glasova), pokazuje se velikodušnost i dobrohotnost ove zemlje, no smetnulo se s uma da su se ta mjesta osigurala radi zaštite prava manjina. Za usporedbu, sve europske zemlje tek kad se zbroje zajedno imaju 8 zastupnika manjina, no i ti rijetki zastupnici odlučuju samo o pitanjima od interesa za tu manjinu. U Hrvatskoj pak manjine redovito donose prevagu za opstanak Vlade te odlučuju o problemima koja počesto nemaju baš nikakve veze s brigom o kulturi, jeziku, tradiciji, baštini i sličnim interesima od važnosti za očuvanje identiteta te manjine (primjerice, tko će biti ministar zdravstva), što je u konačnici i štetno za njih same. Prijedlogom da se nacionalnim manjinama dopusti glasovanje o svim nadležnostima Hrvatskoga sabora, osim pri glasovanju o Vladi i o državnom proračunu, zasigurno bi se smanjila mogućnost političkih trgovina kakve smo imali prilike gledati prethodnih godina, a Hrvatska bi i dalje ostala u samom vrhu europskih zemalja po proporcionalnoj zastupljenosti nacionalnih manjina u parlamentu, ali i po pravima pri sudjelovanju manjina u glasovanju o svim drugim državničkim poslovima izuzev opstanka Vlade i donošenja proračuna.

 

– I za kraj, na sve ovo ide još i činjenica da Hrvatska ima najrestriktivniji zakon o referendumu u Europskoj Uniji. Za održavanje građanskog referenduma potrebno je da 10% birača (cca 400.000 potpisa) s prebivalištem u Republici Hrvatskoj potpiše zahtjev za pokretanjem referenduma u roku od samo 2 tjedna. Usporedbe radi, u više milijuna brojnijoj Švicarskoj, za pokretanje referenduma potrebno je prikupiti svega 50.000 potpisa u dugom razdoblju od 90 dana, a slično i u Sloveniji – 40.000 potpisa u 30 dana. Za razliku od ovih i drugih zapadnih europskih zemalja, kod nas nije običaj da se za sporna pitanja uopće, a kamoli redovito, konzultira volja građana na referendumima, nego naprotiv, uz sve propise prikupljanje potpisa se omalovažava a ponegdje čak i zabranjuje.