Foto: RabDanas
A sam blagdan Tijelovo predstavlja sjećanje na Posljednju večeru na kojoj je Isus Krist ustanovio euharistiju, što je svetkovina Tijela i Krvi Kristove, i vjernici na taj blagdan slave središte svoje vjere, odnosno Boga koji je do kraja ušao u ljudsku povijest. Blagdan se prvi puta slavio u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširilo u 14. stoljeću.
U Tijelovskoj procesiju sudjeluju prvopričesnici i druga djeca u svojim bijelim haljinama noseći košarice ispunjene cvijećem kojim obasipaju procesijsjki put. Simbolično se obilježavaju četiri mjesta, ili kako kaže puk „Oltarića“, pred kojima se zastane, moli, pjeva jer se time povezuju sve četiri strane otoka: sjever, jug, istok i zapad. Blagoslivlja se vrijednost svakoga života, jer je današnja kultura jedva svjesna takve vrijednosti. Čini se kako je život vrijedan življenja samo ako smo bogati, mladi, zdravi, okrunjeni uspjehom na svim područjima, i po mogućnosti još i na naslovnici nekoga modnog časopisa! No čim je život obilježen nekim hendikepom, čim dođe starost ili patnja, više nije na cijeni. Pa zato ovakvi tradicionalni kršćanski događaji svojim obilježavanjem neprestano propovijedaju vrijednost i dragocjenost svakoga života, čak i ako taj ne odgovara sadašnjim normama društvenog uspjeha.
Hodajući u procesiji blagoslivlja se svaki rad od kojeg otok živi, rad na moru, rad u turističkoj sezoni koja je započela, svakoga koji je stigao ili koji odlazi s otoka, težnje za slobodom koja je tako snažno prisutna kod suvremenog čovjeka danas. Jer nismo stvoreni kako bi vodili bezbojan i skučen život stiješnjen na uskom prostoru. Omeđeni su prostori nepodnošljivi, a naša čežnja je neodoljiva potreba za apsolutnim i beskrajnim. To je naša veličina, a katkada i naša nesreća. Želja za slobodom je zapravo težnja za srećom, i to je naša najbitnija težnja. Znamo da nema sreće bez ljubavi i da nema ljubavi bez slobode. Stvoreni smo iz ljubavi i za ljubav, i možemo naći sreću samo ako ljubimo ili smo ljubljeni. No problem nastaje kada se ljubi na krivi način, samoga sebe se ljubi na sebičan način i na kraju se osjeća frustriranim jer samo istinska ljubav može ispuniti. Ljubav se niti uzima, niti kupuje, niti ucjenjuje. Istinska i samim time sretna ljubav postoji samo između osoba: roditelja, djece, susjeda, koje slobodno raspolažu sobom kako bi se dale jedna drugoj.
Prosipajući cvijeće iz svojih košarica po ulicama Barbata, Banjola, Mundanija, Kampora, Lopara, grada Raba, djeca su raznosila veselje, radost, nevinost misli i nama svima pokazujući kako smo pozvani na strpljenje, praštanje, hrabrost svjedočenja ljubavi jer moramo znati tko smo, znati gdje smo i znati što smo.
Otišli smo svojim domovima, povjetarac je raznosio latice prosipanog cvijeća, a otokom je odjekivala jeka vjere i nade koje igraju važnu ulogu u životu jer podupiru ljubav; one su kao krila ljubavi koja joj omogućuje kako bi poletjela i razvila se. Ljubav je, u krajnjoj liniji, jedino važno i jedino što ostaje.
