Butković: Tamo gdje odrasli vide zid, djeca vide milijun mogućnosti, boja i svjetova

Butković je diplomirani logoterapeut i član Udruge Logos. Književnik i novinar, Butković je i dugogodišnji kolumnist portala SEEbiz i jedan od njegovih najčitanijih autora.

Namjera mi je bila da kroz logoterapijsko-logopedagoški pristup pomognem svoj djeci, roditeljima i svima nama da se što lakše nosimo s izazovima života. Stoga sam bolnicu i to, zapravo, teško okružje, pretvorio u polaznu stanicu s koje svi odlazimo u svjetove gdje dobro uvijek pobijedi na kraju.

Posebnost ovog romana je da je on u zvučnom izdanju na YouTubeu kanalu Naklade Uliks – Rijeka i besplatni je poklon svoj djeci. Idejna začetnica ovog neobičnog izdanja je mr.sc. Ivana Bašić koja je tekst pročitala, uredila i roman obojila svojim ugodnim glasom i zadivljujućom interpretacijom.

– Ideja je nastala pomalo čudno. Prijateljica Melanija mi je radila hipnoterapiju i u tom stanju sam ”ugledao” modri vlak nalik onim božićnim, turističkim vlakićima. Taj vlakić je posjećivao djecu na onkološkom odjelu neke bolnice. Tu je bio početak. U snu mi se, potom, razvila cijela priča. Kako već tri godine kuburim sa zdravljem, nekako iz tog osjećaja vlastite krhkosti i prolaznosti napisah u dahu roman, rekao je Butković u ovotjednom intervjuu za Nacional.

Krešimir Butković u društvu prijatelja i izdavača Silvana Frančiškovića – (Foto: Ivo Šubić)

Zašto ste mjesto radnje smjestili na bolnički odjel, uz djecu koja boluju od leukemije? To je tužno mjesto koje ste vi ipak ovim vlakom nekako učinili manje tužnim, je li to bio cilj?

– Od djece treba uvijek učiti. Tamo gdje odrasli vide zid, djeca vide milijun mogućnosti, boja i svjetova. Svako mjesto je tužno dok mu ne podarimo osmijeh i nadu. Dugo sam dvojio o mjestu, no, za razliku od nas, djeca su hrabrija, veselija i lakše prihvaćaju kušnje života. Namjera mi je bila da kroz logoterapijsko-logopedagoški pristup pomognem svoj djeci, roditeljima i svima nama da se što lakše nosimo s izazovima života. Stoga sam bolnicu i to, zapravo, teško okružje, pretvorio u polaznu stanicu s koje svi odlazimo u svjetove gdje dobro uvijek pobijedi na kraju.

Vjerujem da se svi bar ponekad sjetimo bolesne djece, a posebno u vrijeme blagdana ili nekih teških situacija kakva je karantena kojoj smo izloženi. Što možemo naučiti od njih?

– Već sam pola godine u krevetu. Izlazio bih samo u bolnicu na preglede i kojih dva sata sjedio u kolicima. Kad sam se pitao kako to sve izdržati, na HRT-u je bio prilog o majci njegovateljici i dječaku koji će čitav život provesti u krevetu, lišen artikulirane komunikacije, no darivan ljubavlju i pažnjom na koju uzvraća zahvalnim pogledom. Nakon toga sve samosažaljenje je dio razmaženog ega, u vama se budi prkosna moć duha koju svakodnevno iskazuju djeca boreći se za svaki novi dan, svaki novi udah, svaki novi osmijeh kojim nam ukazuju na činjenicu da koliko god je život težak on je neponovljiv, jedinstven i svet. Tko smo onda mi, da pored tih malih boraca, odlučujemo o životu, smrti i samom smislu postojanja, zaključuje Butković.

Butković na kraju kaže kako su mu od ocjena kritike važnije pohvale djece pa tako i njegovog prijatelja Doriana iz Vinkovaca koji je na YouTubeu više puta preslušao “Modri zvjezdani vlak”.