Projekt „Tražeći nju“ započeo je kao eksperimentalni film koji se bavi osjećajem pripadanja kod žena koje su, kao i ja, iz raznih zemalja i kultura došle u Nizozemsku. Proizlazi iz tog osjećaja izmještenosti i iz meni potpuno nove situacije – kako izgraditi život nanovo, u novoj zemlji. To nije nimalo laka pozicija nakon što splasne ona početna turistička fascinacija novim podnebljem

 

Sabina, prvostupnica grafike, 2013. na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu magistrira na usmjerenju novih medija i animacije, a u lipnju 2018. diplomira Cum Laude na Nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu (Master of Film, Artistic Research in and through Cinema).

Premda za svoje radove, koje izlaže još od 2002. godine, prima brojne domaće i međunarodne nagrade (T-com MSU – Zagreb, Transform – Sofia, ESSL Art Award – Beč, VIG – Beč), na sebe skreće pozornost medija 2009. godine kada je njezin rad u staklu “Lukina kosa vedrine”, proglašen prvonagrađenom skulpturom na izložbi radova studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ta se njezina skulptura i danas, u sklopu godišnje nagrade “Luka Ritz” za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, dodjeljuje po jednom učeniku osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Zapamćena je i po filmovima na razmeđi dokumentarnog i eksperimentalnog roda; “Dragi ja, prvo lice jednine, muški rod” (Dani hrvatskog filma, Zagreb 2012.), “Mula, skupina korijenja svezanih zajedno” (Nagrada za najbolji regionalni film, Liburnia Film Festival 2014.), na Etnofilm festivalu u Rovinju prima nagradu za poseban doprinos etnografskom filmu, a s Majom Čuljak, tada izvršnom producenticom projekta, osvaja nagradu za najbolji pitch na Dokufestu u Prizrenu, Kosovo (Balkan Documentary Center) 2014.

 

 

Projekt “Beyond the Choir”, kojeg realizira u sklopu svoje nizozemske akademije, umjetnicu ponovno odvodi na rodni Rab gdje, istražujući odnose između autora i protagnista, na zanimljiv način surađuje s muškom klapom Krijanca.

Trenutačno, živeći na relaciji Hrvatska-Nizozemska, vođena snagom žena i njihovih pogleda na svijet, radi na filmu “Tražeći Nju”. Sabina je za ovaj projekt prikupila polifoniju glasova žena različitog podrijetla, koje su se poput nje doselile u Nizozemsku zbog ljubavi.

 

Odlazak u Nizozemsku

Ponekad mi se čini da prisustvo još više osjetimo u odsustvu te iste stvari. Tako je i meni i s Rabom

Kada sam počela planirati moj odlazak u Nizozemsku, ostavila sam iza sebe posao u umjetničkoj srednjoj školi u Zaboku, 15 godina građenja socijalnog i poslovnog života u Zagrebu i diljem Hrvatske, te moj Rab.Prije nego sam se preselila, zaključila sam da bi za mene bilo najbolje da se na neki način povežem s ljudima kroz moju profesiju pa sam se prijavila i srećom „upala“ na diplomski studij na Nizozemskoj Filmskoj Akademiji. Tamo sam se dvije godine bavila svojim istraživanjem na temu odnosa (mene kao) redateljice i subjekta.

 

 

U tom sam istraživanju između ostalog radila i na projektu „Beyond the Choir“ u kojem sam surađivala s rapskom klapom Krijanca. Tim sam projektom problematizirala osjećaj pripadanja otoku, pokušavši sagledati vlastiti osjećaj pripadanja kroz subjektivnost pjevača iz klape. Rad se bavi i filmskim apparatusom, te odnosom posredovanim činom snimanja ali i relacijom s lokacijom, s otokom. Ponekad mi se čini da prisustvo još više osjetimo u odsustvu te iste stvari. Tako je i meni i s Rabom. Iako ga ne spominjem uvijek eksplicitno, Rab je često na neki način protagonist mog rada, da li kroz rad sa obiteljskim domom u ranijim radovima, da li direktno u radu sa klapom i sa njihovim lokacijama na otoku, ili pak u ovom zadnjem radu gdje iako sam 1000 km udaljena od njega opet ga posjećujem kao mjesto mog prvotnog pripadanja. Ponekad je Rab prisutan u mom glasu jer mi je i daljenajprirodniji način za voice over kada govorim u dijalektu.

Ponekad mi se čini da me je odrastanje baš u takvom kontekstu formiralo i u umjetničkom smislu, sa jedne strane odrastanje u radničkoj obitelji je zasigurno pridonijelo mom senzibilitetu ka umjetnosti kao društvenoj praksi, ali isto tako i sklonost temama „običnog“ čovjeka koje streme ka gradnji povezanosti sa ljudima oko sebe, a s druge strane vjerujem da se moja snažna povezanost s prirodom i okolišem vidi u mojem umjetničkom radu. Možda je čak i taj istodobni kompleksni odnos pripadanja i nepripadanja mjestu nešto što nosim iz mog prvotnog osjećaja prema Rabu.

 

Osobno a univerzalno

Ponekad je Rab prisutan u mom glasu jer mi je i dalje najprirodniji način za voice over kada govorim u dijalektu

Pitanje identiteta, pripadanja, odnosa čovjeka i okoliša (društva i prirode) su teme kojom se gotovo konstantno bavim u svojoj umjetničkon praksi kroz rad sa različitim skupinama ljudi. U početku sam te teme doticala kroz rad sa obitelji, kao recimo u radu “Kućni Broj 376” koji se bavi obiteljskim narativima i transformacijom teških iskustava, te u “Odi Radosti”, radu koji se bavi međugenaracijskim odnosima unutar obitelji kroz prizmu prodaje zemlje koji je bio 2019 godine u finalu za nagradu Radoslav Putar.

 

 

U svojem stvaranju uvijek nekako krećem iz osobnog iskustva, iz situacija koje poznajem iz prve ruke i tražim ljude s kojima se mogu poistovjetiti propitujući na koji način ova moja situacija može biti na dobrobit širem kontekstu i kako kroz osobnu prizmu mogu ispričati univerzanlnu priču.

 

Tražeći nju

Projekt „Tražeći nju“ započeo je kao eksperimentalni film na kojemu radim s producenticom Vanjom Jambrović, Restart, Zagreb. Film se bavi osjećajem pripadanja kod žena koje su iz raznih zemalja i kultura došle u Nizozemsku u koju sam se i ja doselila 2016. zbog ljubavi. „Tražeći nju“ zapravo proizlazi iz tog osjećaja izmještenosti i iz meni potpuno nove situacije – kako izgraditi život nanovo, u novoj zemlji. To nije nimalo laka pozicija nakon što splasne ona početna turistička fascinacija novim podnebljem i svakako stavlja pred osobu mnoge izazove, pa tako i pred mene.

Kako sam u siječnju 2020. bila pozvana na tromjesečnu umjetničku rezidenciju Social Aspects od strane umjetničke organizacije Derde Wal, u Nijmegenu, zaključila sam da želim raditi na projektu „Tražeći nju“ na način da ću ga prilagoditi zahtjevima rezidencije i iskoristiti to vrijeme da upoznam i nađem protagonistice za svoj film. “Tražeći nju” se sastoji od priča 7 žena u kojima nas svaka od njih vodi na dva mjesta – jedno je u njezinoj matičnoj domovini, a drugo je mjesto koje tek gradi, mjesto u gradu u Nizozemskoj. Svako mjesto postaje lokacija na mapi grada, ali ona subjektivna. Te lokacije koje su označene na karti dobivaju novu dimenziju jer ih gledamo kroz osobne priče žena.

Neke od žena s kojima sam surađivala upoznala sam na satu Nizozemskog, neke slučajno, a neke kroz prijateljstva. Kako je projekt kolaborativnog karaktera moje protagonistice nisu neki pasivni objekti o kojima se govori i kojih se gleda, već su suradnice koje same pišu svoje tekstove i biraju svoje „slike“ i time na neki način same stvaraju svoju priču. Ja sam prisutna i kao protagonistica i kao redateljica, te je cijeli filmski proces donekle transparentan – vidi se proces snimanja, ima trenutaka nelagode i nekako se pokazujemo istovremeno i ranjivima i snažnima u susretu s kamerom. Svaka od nas govori iz osobnog iskustva. Nijedno znanje, statistika ili istraživanje ne može zamijeniti snagu istog i to je nešto što sam htjela naglasiti – vrijednu subjektivnost koja me čini zahvalnom, jer kroz moje suradnice i ja sama učim pripadati, zaključuje rapska umjetnica o čijem se projektu više može saznati (na i) u obliku web stranice (http://lookingforher.sabinamikelic.com/ ) koju su dizajnirali Andrija i Mihaela Šobak.

 

Suradnja sa Zoranom Majstorovićem

U jednom trenutku kod postprodukcije materijala, kada sam tražila način kako da dodam glazbu u ove kratke filmove, projektu se pridružio i naš jazz glazbenik i dobitnik nagrade Porin Zoran Majstorović.

Naime, htjela sam da filmovi imaju kratke glazbene intervale koje bi naglasile emociju i ugođaj svake zemlje ili regije iz koje pojedina žena dolazi, i Zoran je to sjajno osmislio na način da je za svaki film odabrao svoj instrument iz porodice žičanih glazbala i odsvirao kratku improvizaciju u duhu autohtone glazbe te zemlje i samog ugođaja svakog od filmova. Moram priznati da sam inicijalno htjela surađivati sa ženskom glazbenicom, jer je cijeli projekt bio u znaku žene, ali nakon što sam čula Zoranove probe znala sam da je on čovjek koji treba raditi glazbu. Njegov eksperimentalan, zaigran, jednostavan pristup temi točno reflektira i moj filmski jezik koji je jednostavan i na neki način „nag“, koristeći jednostavnu mizanscenu, samo prisutnost žena i njihov glas.

U projekt je uključena i Andrea Gammon, znanstvenica s doktoratom iz područja filozofije okoliša koja je napisala tekst o projektu. I Andrea je doselila u Nizozemsku iz SAD-a, pa je uz stručno iskustvo mogla i osobno znati što prolazimo.