Home Vijesti Sjećanje na brod “Barbat” – naš „venecijanski“ način prijevoza kroz kanal

Sjećanje na brod “Barbat” – naš „venecijanski“ način prijevoza kroz kanal

0
Sjećanje na brod “Barbat” – naš „venecijanski“ način prijevoza kroz kanal

Foto: Napisao: Željko Peran | Brod Barbat u rapskoj luci (1963.) | Fotografija iz arhive obitelji Marinka Travaša


Na tom su se brodu rađale prve mladenačke ljubavi. Tu smo se kao djeca rugali jedni drugima, najviše onima zaljubljenima. Na tom smo brodu doznavali razne, za nas do tad nepoznate tajne, tu smo se čeličili u nevremenima, stjecali forcu i volju za životom.

 

Rab danas oglas

Nažalost brod „Barbat“ ne gazi more već, čini mi se, 47 godina. Negdje 1968. taj je brod otkupilo Slovensko odmaralište “Bor” koje je tada pripadalo Barbatu, a danas Banjolu. Na tom su se brodu zbivale i prepričavale razne životne priče, ali su se rađale i najljepše uspomene.

 

Brod „Barbat“ bio je registriran za 55 putnika, no često nas je znalo biti puno više. Njime je upravljao pok. kap. Ivan Travaš – Šprlje, a upravitelj stroja i blagajnik bio je Stipe Travaš – Čipac.

 

Ponekad se znalo dogoditi da zbog jake bure nismo išli u školu, pa bi krenuli pješice. Nemalo puta na brodu smo, vraćajući se kući iz škole, zbog juga ili bure proživljavali prave drame. Često su nas za takvih nevremena po barbatskim rivama čekali roditelji, susjedi, prijatelji u strahu od pristajanja i iskrcavanja. Više smo puta golim rukama iz broda črpali more nanošeno velikim valovima, a posebno su bila zanimljiva i pomalo zastrašujuća putovanja po proljetnim maglama. Međutim Šprlje je uvijek znao pristat na pravu rivu. Nikad, hvala ti Bože, nismo doživjeli havariju. Na tom su se brodu rađale prve mladenačke ljubavi. Tu smo se kao djeca rugali jedni drugima, najviše onima zaljubljenima. Na tom smo brodu doznavali razne, za nas do tad nepoznate tajne, tu smo se čeličili u nevremenima, stjecali forcu i volju za životom. Brod „Barbat“ u neku je ruku bio učitelj našeg života, a životne istine koje smo na njemu doznavali od starijih i mudrijih, puno su nam pomogle kasnije u životu, premda smo ih tada prihvaćali onako usput.

 

 

Lijepo je bilo to vrijeme kada nismo bili bogati i kada smo u ono malo slobodnog vremena znali uživati. Naravno da je svako vrijeme djetinjstava i odrastanja lijepo na svoj način, ali ona „naša“ djetinjstva kao da su bila su sadržajnija, životnija, plemenitija, jer mnogo smo vremena provodili družeći se, osluškujući tuđe potrebe i pomažući kada je to bilo potrebno. Danas, nažalost, kompjuteri i mobiteli ubiru svoj danak otuđenosti čak i kod djece.

 

Bilo je, dakako, mnoštvo „brodskih“ događaja i anegdota o kojima bih mogao pisati stranice i stranice, no sjećanje mi priziva jednu duhovitu crticu s plovidbe, koju ću vam pokušati ponovno ispričati.

 

KAKO JE MARIJA BAROVA UZ BOŽJU POMOĆ PRATILA INFLACIJU

Naime oni stariji dobro poznaju Mariju Barovu, bila je to sitna, okretna i draga ženska, koja je za razliku od ostalih Barbatki, koje su tada pušile lulu, pušila „Španjolet“ iliti cigarete koje je sama motala iz domaćeg uzgoja. Naime, u Barbatu je dosta starih žena pušilo lulu „k’o sve krštene ženske“, a uvriježeno je pravilo biloda „španjolet“, dakle cigaretu fumaju samo one nepoćudnijeg morala. Marija koja je umrla prije nekih četrdesetak i više godina doživjevši duboku starost, već je tada živjela kao udovica, a preživljavala je zarađujući od najma „prča“, rasplodnog jarca. Jednoga su se dana na brodu „Barbat“ našli skupa Marija Barova, Marijina sestra Bepinovica i poznati barbatski župnik pok. don Božo Matejčić, za čijeg župnikovanja, kažu ljudi, u Barbatu nikada nije padala tuča.

 

Sedi tako na banku va „Barbatu“ Marija Barova, do nje don Božo, a do don Boža, s druge bande, Marijina sestra Bepinovica. Kako je na brodu bil pop, tako smo i mi dica smo bili citi više nego inače. Kad niko doba Bepinovica ‘nako ko z vedra neba zusti:

Marija čula san dasi digla (povisila cijenu) prča.

Je, znaš ča, nato će Marija, pop je digal misu pa san i ja digla prča. Znaš da je vaik bilo – jedan skok, jedna misa.

Jedan tren je nastal još veći tajac, a unda smo svi mi prasli va smih.

E, to je popu bilo dosta i svi smo pokle morali poć na spovid. Tako je ta štorija pasala, a Marija je, ko da je najškolovanija, lipo uz Božju pomoć pratila inflaciju.

 

Napisao: Željko Peran

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime