Na pitanje zašto se odlučila na kandidaturu, Albina Andreškić odgovara:

– S obzirom da je „Lopar“ riječ koja se vjerojatno najviše puta spominje u mojoj biografiji mislim da se odgovor sam nameće. Ipak, reći da sam se odlučila na kandidaturu isključivo zbog ljubavi prema mjestu bilo bi istovremeno i krivo. Odlučila sam se jer smatram da imam puno toga za ponuditi Loparu, ali još bitnije, njegovim stanovnicima bez obzira na to bili oni starosjedioci, pridošlice ili tek povremeni posjetitelji. Negdje u sebi jednostavno sam osjetila potrebu da nešto dam mjestu koje je meni dalo toliko puno. Mjestu u kojem sam odrasla. Ljudima s kojima sam i uz koje sam odrasla. Vjerojatno je takvo razmišljanje pomalo neobično i možda postoje puno konkretniji motivi za kandidaturu za mjesto načelnika jedne općine, ali sve i da postoje ja i dalje ostajem pri svom.

 

U središtu mojeg programa nisu ni zgrade, ni ceste, ni luke, ni plaže već ljudi! Jer mi smo ti koji smo Lopar, sve i da ceste sutra nestanu.

Koje su vaše kvalitete koje birači mogu prepoznati?

– Studirala sam ekonomiju i bavim se poduzetništvom već skoro 30 godina. Na vlastitoj sam koži osjetila brojne neprilagođenosti sustava i uočila mnoge stvari koje ne funkcioniraju onako kako bi trebale ili onako kako bi nama odgovaralo. Nemam problema s podizanjem glasa onda kada je to potrebno, iako bi mnogi više voljeli da šutim. Istovremeno mogu prihvatiti kritiku i uvažiti sugestije. Smatram se kompetentnom, ali sam svjesna svojih ograničenja i ne sramim se priznati da ima toliko ljudi koji su na određenim poljima bolji od mene. U svom sam radnom stažu prošla svakakva radna mjesta, od rada u inozemstvu u tvornici, preko rada u uredu i konačno do rada u firmi koju smo osnovali brat i ja. Posao svakog radnika u našoj firmi odradila sam i sama. Od kuhanja, konobarenja, čišćenja soba, organizacije rezervacija i smještaja gostiju, pranja i peglanja, računovodstva i knjigovodstva Sva ta iskustva bila su mi prijeko potrebna i itekako mi pomažu u tome da razumijem probleme koji muče iznajmljivače, probleme koji muče ugostitelje, ali i probleme koji muče svakog pojedinog njihovog zaposlenika. Majka sam dvoje djece u dobi od 22 i 14 godina pa sam preko njih upućena i u način funkcioniranja vrtića i škole te uviđam potencijalna poboljšanja koja su u domeni Općine, ali i probleme na koje osim djece tijekom odrastanja nailaze i njihovi roditelji. Svako jutro pijem kavu sa svojom mamom pa sam, htjela-ne htjela itekako upućena u probleme koji se tiču naših penzionera. U suštini, sa sobom donosim sve ono što sam u proteklih 50 godina naučila i volju za savladavanjem onoga što tek trebam naučiti.

 

Vaša vizija Lopara?

– Iako se u Loparu otkad je postao Općina napravilo mnogo, smatram kako izgradnja rotora nije dovoljna za povezivanje Loparana niti je izgradnja dvorane dovoljna za razvijanje zajedništva među mladima. U središtu mojeg programa nisu ni zgrade, ni ceste, ni luke, ni plaže već ljudi! Jer mi smo ti koji smo Lopar, sve i da ceste sutra nestanu. Dok sam razmišljala što staviti u program došao je moj brat Oliver s idejom: Kanalizacija za sve! Sad, to zvuči malo smiješno, ali zapravo je tužna istina. Jer i dalje nemamo tu „kanalizaciju za sve“. Ipak nisam to prihvatila kao „slogan“ jer smatram da su kanalizacija i prikladan put nešto što se podrazumijeva i što je normalno da će biti omogućeno svim stanovnicima, a ne nešto što treba isticati kao predizborno obećanje ili se hvaliti kako smo u 21. stoljeću u jednom turističkom mjestu ljudima omogućili kanalizaciju.

Osim ujedinjenja koje mi je ipak istaknuto u sloganu, postoji još jedna riječ koju bi željela istaknuti, a to je depolitizacija. Možda čudan odabir za nekoga tko se želi aktivno baviti politikom, ali bavljenje politikom na podrazumijeva nužno podjele po bojama, podjele po stranama, podjele po vodstvu, podjele po bilo čemu… Ključ je u tome da profitiramo od razlika koje imamo u stavovima i mišljenjima. Da nas suprotna mišljenja obogate, a ne uvrijede. Da slušamo čovjeka koji nam govori, a ne da nas zaslijepi njegova pripadnost stranci. Da vrednujemo ideje koje nam se predstavljaju, a ne onoga tko ih predstavlja. Da saslušamo svakog, a ne samo stranačko vodstvo. Da pojedinac priliku ima na osnovu vlastitih kvaliteta, a ne na osnovu političke moći onih koji stoje iza njega. Da ponovno budemo ljudi, a ne samo stranački kolege ili protivnici.

 

Sa sobom donosim sve ono što sam u proteklih 50 godina naučila i volju za savladavanjem onoga što tek trebam naučiti.

Kako to želite postići?

– Radom i zalaganjem, kao što se postiže sve u životu. Govoriti o većim investicijama i ulaganjima u infrastrukturu bez detaljnog uvida u stanje bilo bi lakomisleno. Osim toga, izuzetno je teško prognozirati što nas čeka i kako će uslijed svega toga izgledati općinska blagajna. Upravo zbog toga fokusirat ću se na stvari koje se mogu promijeniti i uvesti uz minimalne troškove. Na stvari koje nisu novčane investicije, ali su itekako investicije u našu budućnost i u bolji život i Lopara i Loparana. U mjestu u kojem imamo sve, a ono što nemamo tako nam je blizu i lako dostupno smatram da je najveći problem naša međusobna udaljenost. Na ovih otprilike 26 km² , mislim da već godinama živimo pazeći da udaljenost među nama bude veća od 2 metra kao što to nalažu epidemiološke mjere. Pa čak i onda kada smo si fizički blizu, udaljili smo se jedni od drugih.

 

Pitanje mladih i njihovog ostanka u Loparu

– Najbolji način da se takvo stanje promijeni je rad s mladima. Općina već godinama daje stipendije srednjoškolcima i studentima što je za svaku pohvalu i sigurna sam da im kupovina skripti, karte za doma ili kave između predavanja bude slađa kad je plaćena stipendijom koju su dobili na račun svog rada i zalaganja. Ipak, umjesto da im se u ugovorima stavlja stavka o tome kako će se ukoliko bude mogućnosti zaposliti na području Općine ili vratiti iznos stipendije mislim da bi bilo puno bolje za svih kada bi se uz to ili čak umjesto toga stavila stavka o volonterski satima koje trebaju odraditi za dobrobit Općine i njenih stanovnika. Zašto to mislim? Zato što postoje poslovi s kojima se jednostavno nije moguće zaposliti unutar Općine jer takvog radnog mjesta nema. Istovremeno, svi će otići tamo gdje im je bolje. Pa vezivanje mladih ljudi ugovorom nema smisla jer ako oni ovdje nisu zadovoljni naći će načina da odu pa makar stipendiju morali vratiti duplo. Na nama je da mjesto učinimo privlačnijim mladima, a ne da ih na silu pokušavamo vezati. U svojim volonterskim satima stipendisti koji su stipendiju dobili po kriteriju izvrsnosti mogu raditi s učenicima kojima je potrebna dodatna pomoć u savladavanju gradiva i na taj način svojom izvrsnosti pomoći drugima.

 

Nedostatak sadržaja zimi

– Ono što nas još muči, je duga zima. Zima u kojoj nema dovoljno sadržaja. Zima u kojoj nema okupljanja ni druženja. Iako nas je ove zime razdvojio SARS-CoV-2, mi smo se i sami razdvojili već odavno. Osim nekoliko udruga i društava koje djeluju na području Općine nema pravih pokušaja organiziranih aktivnosti. Posebno nedostaju aktivnosti za ženski dio populacije, od djevojčica koje nemaju nešto slično školi nogometa koju imaju njihovi muški vršnjaci, preko djevojaka i žena koje osim entuzijazma pojedinaca glede grupnih treninga i vježbanja nemaju ništa, sve do onih koje ako ne žele pjevati u crkvenom zboru jednostavno nemaju gdje. Postojali su ranije tečajevi jezika zimi s ciljem podizanja turističke usluge, a evo sad je već druga sezona koju ćemo dočekati s Covidom, a da nismo imali radionice slične onima koje su bile organizirane za iznajmljivače s prebivalištem na području Grada Raba. Dakle želim organizirati, naravno, kako to naš novi suživot s Coronom bude dozvoljavao, i radionice i druženja i edukacije. I za djecu i za penzionere i za djevojčice i za dječake i za mame i za tate… Za svih. Kako bi mogli ići: Ujedinjeni naprijed!

 

Zelena tržnica u ljetnim mjesecima

– A što se ljetne ponude tiče mislim da Lopar treba njegovati sve ono što mu je ostavljeno u nasljeđe i sve ono što mu pripada po geografskom položaju pa se u tom smjeru i razvijati. Mi nismo grad, a nemamo ni infrastrukturu ni broj stanovnika da bismo to bili. Pa bolje da ni ne pokušavamo. Mislim da je pametnije ostati vjeran sebi i biti jedinstven po tom pitanju nego se silno truditi nalikovati na nešto drugo pa završiti nigdje. Naravno da ne želim zaustaviti razvoj niti ga vratiti na neke ranije stadije, ali ipak mislim da bi daljnji razvoj Lopara trebao ići u smjeru malog primorskog mjesta što zapravo i jesmo. Zašto bismo izgubili svoje posebnosti pokušavajući se uklopiti u tuđe kriterije? Uvijek trebamo težiti novim ponudama i mogućnostima, ali istovremeno ih moramo uklopiti u ono što već imamo i u ono što želimo biti, a ne samo stvarati sadržaje zbog puke potrebe za sadržajima ili zbog popunjavanja izvještaja o radu Općine. Sadržaji bi trebali biti u skladu s našim stilom života, a ne onim koji nam se želi nametnuti.

Posebno bih željela istaknuti potrebu za otvaranjem Zelene tržnice u ljetnim mjesecima. Imamo toliko vrijednih ljudi koji u vremenu kada svi napuštaju poljoprivredu i okreću se iznajmljivanju i dalje najveći dio svoga vremena provode u poljima. Šteta je da svoje proizvode ne mogu prodati, a time istovremeno i podignuti turističku ponudu mjesta. Svi ti ljudi zaslužili su barem da im se omogući mjesto gdje će moći ponuditi svoje proizvode, a to nije na kamenoj klupi autobusne stanice.

 

Poruka za kraj

– Za kraj želim zahvaliti svima onima koji su me do sada podržavali i koji su svojim idejama obogatili moj program. Istovremeno, pozivam sve one koji imaju još nešto za dodati, predložiti ili promijeniti da mi se slobodno obrate. Smatram kako je za uspješan razvoj Lopara potreban otvoren dijalog jer jedino ujedinjeni, stvarno možemo naprijed.