Home Vijesti Iz arhive Rapskog lista | Prof. dr. sc. KRSTO ŠIMIČIĆ – Život s geodezijom

Iz arhive Rapskog lista | Prof. dr. sc. KRSTO ŠIMIČIĆ – Život s geodezijom

0
Iz arhive Rapskog lista | Prof. dr. sc. KRSTO ŠIMIČIĆ – Život s geodezijom

Foto: Iz arhive Rapskog lista (br. 15 - travanj 2014.) - Rubrika: PORTRETI - Razgovarala: Mira Belamarić

 

Pa ipak, u razgovoru s nekima od njih stječe se dojam kako misle da nisu dovoljno dali svom otoku i, što je još gore, osjećaju da su svojim sumještanima postali pomalo strani i da gotovo nikoga i ne zanima ono što rade. U razgovoru stim ljudima, koji su u svojim životima postigli mnogo, našli smo za to potvrdu. Smatraju kako su, da se to od njih tražilo, mogli i trebali dati više za svoj otok. Upravo zato nastojimo u našem Rapskom listu pisati o njima, jer oni su naši i Rab se treba njima ponositi.

Rab danas oglas


Tako se već dulje vrijeme pripremamo predstaviti u našem listu profesora dr. sc. Krsta Šimičića, našeg Rabljanina iz Barbata, ali i Rabljanina iz Zagreba. Prije susreta i razgovora s njime, o njemu smo čuli mnoge pohvale od njegovih nekadašnjih suradnika na Rabu i pomalo smo se zabrinuli, s obzirom na formu intervjua, na koji ćemo način razgovarati s donedavnim sveučilišnim profesorom jer u razgovoru s njime moramo izreći barem djelić onoga što je naš sugovornik radio čitav svoj život i usput razumjeti sav zanos znanstvenika vezan uz, nama laicima, slabo razumljivu materiju i apstraktne teme.

 

– Prof. dr. sc. Krsto Šimičić je brzo odagnao sve naše predrasude o znanstvenicima jer nam je na veoma razumljiv, duhovit i životan način govorio o svome radu.

– Rođen sam 1936. godine u Barbatu u brojnoj obitelji. Imao sam teško djetinjstvo. Bili smo siromašni, a i rat je promijenio slijed nekih događaja. Sa šest godina starosti krenuo sam u prvi razred osnovne škole koja je tada radila u uvjetima talijanske okupacije. Slijedeće godine, tada pod vlasti NDH, krenuo sam opet u prvi razred jer mi onaj talijanski nije priznat. Na kraju sam taj nesretni prvi razred završio tek utrećem pokušaju, nakon oslobođenja, jer mi nijedna svjedodžba iz vremena okupacija nije bila priznata. Tako sam ja tri puta, ili tri godine, išao u prvi razred osnovne škole, dok su mi, daleko kasnije, za doktorat bile dostatne dvije godine. Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Barbatu, ostala tri razreda tadašnje sedmoljetke završio sam u Rabu s generacijom koja se izvanredno slagala. Nakon što smo obilježili 50. obljetnicu „male mature“, redovito se svake godine sastajemo.

 

S prijateljima na proslavi 50. obljetnice male mature

 

Kako mi je otac u vrijeme mog odlučivanja o smjeru daljnjeg školovanja bio šef uprave prihoda u općini, njega su, pa tako i mene, nagovorili da upišem petogodišnju Geodetsku srednju tehničku školu u Zagrebu. Ova se odluka vezivala i uz činjenicu da sam bio odličan crtač i matematičar. Po završetku te škole 1956. godine počeo sam u Rijeci raditi u Uredu za novu izmjeru zemljišta i to je potrajalo sve do 1962. godine kada sam, nakratko, nepunu godinu, nastavio raditi na Rabu kao šef Katastra.

Budući da na Rabu nisam mogao dobiti stan, godine 1963. otišao sam u Zagreb i zaposlio se u Zavodu za fotogrametriju. Bio sam, što se tiče posla, uglavnom terenac. Iskoristio sam mogućnost koja mi se pružala pa sam upisao i počeo studirati na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Na nagovor svojih mentora godine 1979., tada kao 43-godišnjak, ostajem na fakultetu kao asistent da bih do 1987. godine uspio magistrirati i doktorirati u svom zvanju, pa sam izabran u zvanje znanstvenog suradnika. Nakon toga, budući da sam ispunjavao sve propisane uvjete, izabran sam u zvanje docenta. Zatim sam postavljen za izvanrednog i kasnije završio kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Osim na Geodetskom, predavao sam geodeziju i geodetske planove na tehničkim veleučilištima u Zagrebu i Mostaru te na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i to predmet pod nazivom Geodezija s osnovama kartografije. Predmet Uređenje krajobraza predavao sam na Agronomskom fakultetu.

Godine 1961. oženio sam se Barbaćankom Katicom (rođ. Kordić) i ona me je pratila i bila mi velikom potporom kroz sve vrijeme mojeg školovanja i rada. Imamo sina Ljubimka, nevjestu Dubravku i unuku Ivanu.

Mogu slobodno reći da sam se kroz cijelo vrijeme mog školovanja i rada, odnosno kroz cijeli svoj život, rukovodio načelom „ne čini drugom ono što ne želiš da tebi drugi čine“.

U mirovinu sam otišao 2003., s punih 46 godina radnog staža…

 

– Izdvojite nam, po vašem mišljenju, nešto zanimljivije iz svoga rada i djelovanja!

– Moram naglasiti da sam još u srednjoj školi zavolio svoju buduću struku te sam kasnije zdušno radio u svom zanimanju. Uživao sam u svojim geodetskim poslovima. Geodet znači mjernik i moj je zadatak bio mjeriti na terenu. Drugim riječima, trebalo je mnogo pješačiti, što je svakako otežavalo uvjete rada. Moji prvi radni zadaci, sjećam se, odnosili su se na reviziju katastra u Bilišanima i Karinu Donjem. Na dijelu Jadranske magistrale, na potezu od Podgore do Gradca, odradio sam također geodetske poslove. Počevši od Grobnika u zaleđu Rijeke radio sam geodetske poslove gotovo po cijeloj Hrvatskoj. Sa svojom sam ekipom radio i za potrebe elektrane u Krškom, što je bila i tema mog diplomskog rada. Za čeličnu konstrukciju u „Đuri Đakoviću“ radili smo dio poslova koji su se odnosili na zaštitu od gama zračenja. Bili su to ogromni dijelovi posude od specijalnog čelika uvezenog iz Belgije, teškog po 7,5 tona po svakom elementu. Taj smo posao obavili timski. Ja sam bio zadužen za mjerenje. Uz mene tim su činili još strojari, kemičari, električari… Nakon tlačne probe Amerikanci su, zbog točnosti mjerenja, pohvalili naš rad. Zanimljiv je bio i naš zadatak kojeg smo u Iranu obavili u dva navrata – 1973. i 1975. godine, kada smo, u vrijeme vladavine Reze Pahlavija, radili na irigacionom sustavu.

Sada mogu reći da mi je 22 godine terenskog rada donijelo brojna zanimljiva iskustva te da sam s velikim užitkom obavljao poslove od kojih su mnogi tada predstavljali novinu.

 

– Kada govorimo o geodetskim mjerenjima u katastru to uvijek asocira na mjerenje zemlje kod sporova oko njene podjele ili legalizacije imovine. Recite nam nešto o toj vrsti mjerenja?

– Dobar dio mojeg rada odnosio se na katastarske poslove i potrebu unosa podataka u zemljišne knjige. Poznato je da geodet na teren dolazi prvi, a odlazi zadnji. Najprije kreće snimanje zemljišta, zatim se izrađuje projekt koji se prenosi na teren kako bi se moglo pratiti njegovo izvođenje i, što je jako važno, novo stanje katastra i zemljišnih knjiga. Na Rabu, naime, ali i u mnogim drugim sredinama, postoje davno izgrađeni objekti koji nisu unijeti u zemljišne knjige. Upravo uz taj problem vezuje se, kroz moje stručno djelovanje, uvijek dobra suradnja koju sam imao sa službom katastra u Rabu. Moram naglasiti da sam u rješavanju tih problema na otoku uvijek imao odličnu suradnju s nekadašnjim voditeljima Katastra na Rabu Albertom Markovinovićem, Joškom Vidasom i Slavkom Pahljinom. Tako je, primjerice, Slavko Pahljina prilikom prijedloga da mi se godine 1996. dodijeli Plaketa Grada Raba o meni, između ostalog, napisao: “Iako odvojen od njega, uvijek je ostao vezan za svoj rodni otok i nesebično mu pomagao u mnogim vidovima života i rada kroz bogato znanstveno djelovanje koje traje već više od 30 godina, čime je stvorio preduvjete za novi ustroj katastra na Rabu, za katastar 21. stoljeća.”

 

 U društvu na rapskoj Veloj rivi tijekom obavljanja geodetskih izmjera

 

– Svoj znanstveni rad ste višestruko vezali uz Rab. Recite nam nešto o tome vezano i uz činjenicu da ste na naš i Vaš otok dovodili studente Geodetskog fakulteta na terensku nastavu.

– Već tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća radio sam na Rabu nove izmjere zemljišta za područja Barbata, Banjola, RabMundanija, Palita i Kampora. Radili smo i na izmjeri zemljišta za potrebe izgradnje hotela na predjelu Suhe Punte te na komasaciji i uređenju pomorskog dobra. Godine 1982. izradili smo prvu orto-foto kartu otoka Raba, koja je bila svečano uručena tadašnjem predsjedniku Izvršnog vijeća. Šest godina nakon toga, znači 1988., uoči obilježavanja stote godišnjice turizma (1989,) na Rabu, izradili smo za potrebe tadašnjeg Turističkog saveza Općine Rab turističku kartu otoka i mjesta na njemu, koja je tiskana u nakladi od 2.500 primjeraka. Uz nas kao ekipu, posebne zasluge za njezino izdavanje pripalo je tada i Zavodu za kartografiju Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Moram naglasiti da sam tada odlično surađivao s, nažalost sada pokojnim, Ljubomirom Debelićem, direktorom Ureda tadašnjeg Turističkog saveza Općine Rab. Ta turistička karta koristi se i danas u turističkim prospektima otoka Raba.

U vremenu od 2000. do 2003. godine bio sam angažiran na mnogim zahvatima, čak i u sklopu studentske prakse, između ostalih zadataka i na uspostavi točaka geodetske osnove u Loparu (središte mjesta, područje Melka itd.). Radili smo, nadalje, na izmjeri kulturno-povijesnih spomenika otoka Raba u što je spadao i posao vezan za utvrdu sv. Damjana u Barbatu. Svakako moram spomenuti i obavljenu izmjeru za crkvu sv. Petra i okolnog zemljišta u Supetarskoj Dragi, rad na poligonskoj mreži koja je poslužila kao podloga za uspostavljanje digitalnog međnog katastra nekretnina, te za posjedovne i vlasničke evidencije nekretnina u Barbatu, Banjolu, Rab – Mundanijama, Kamporu i Supetarskoj Dragi. Odradili smo i posao detaljne geodetske izmjere za obalni pojas, za potez od „Vele rive“ preko Škole do potoka i „Artića“ u Banjolu, tzv. stare pomporele, sve do otočića sv. Juraj. To isto smo učinili i za Lučicu u Loparu.

U tom istom vremenu, znači u razdoblju od 2000. do 2003. radio sam na projektu „GPS otoka Raba“ i to u tri faze. Uz mene kao voditelja projekta sudjelovalo je tijekom trogodišnjeg rada 173 studenta i 5 profesora i asistenata s Geodetskog fakulteta. Na temelju prikupljenih podataka izrađen je veći broj kvalitetnih seminarskih radova i čak 64 diplomska rada. Osim toga, i osobno sam nakon toga, što samostalno, što u koautorstvu s kolegama, objavio desetak znanstvenih radova.

Moram reći da je Rab naš prvi otok koji je dobio GPS mrežu povezanu s unutrašnjosti zemlje. Upravo radeći na tom projektu dao sam najviše sebe. Za rad na njemu koristio sam dane svojeg godišnjeg odmora, što znači da se najveći dio posla obavljao u ljetnim mjesecima, često po vrlo jakim vrućinama, a ništa se nije moglo obaviti bez dugih tura pješačenja. Naravno, i u poslu na tom projektu koristio sam pomoć studenata koji su usput obavljali i svoju terensku nastavu. Volio sam rad sa studentima. Uvjeren sam da im je možda katkad bilo teško pratiti moj tempo rada, ali s ponosom mogu reći da iz mojeg predmeta nikad nijedan student nije izgubio godinu. Jednostavno, uživao sam raditi s mladima, a najveća mi je nagrada kada me se moji bivši studenti nakon toliko prohujalih godina sjete i pozdrave me. S ponosom mogu naglasiti da sam studentsku praksu vodio punih 13 godina.

 

Razgovor s prof. dr. sc. Krstom Šimičićem bio je veoma ugodan, jer osim velikog znanja u svojoj struci, o čemu bi se mogla napisati cijela knjiga, on je i veoma duhovit i čovjek pun ljubavi za sve ono što je u životu i u svojoj struci radio. Ipak samokritično priznaje da je mogao dati i više.

U znanstvenim krugovima, kaže nam prof. Šimičić, nema politike. Kandidat mora proći kroz „milijun“ komisija, natječaja, ocjenjivanja samoga sebe… Tko prođe kroz taj filter neosporno je odgovorna i stručna osoba. Teško je bilo u razgovoru s prof. Šimičićem razlučiti što je više volio – terenski rad gdje je upoznavao nove krajeve i ljude, ili rad sa studentima. S kolegama je, kaže nam, bio uvijek u odličnim odnosima. Nije se zamjerao ljudima. Služio se uspješno s više stranih jezika i to najviše na razini čitanja, jer mu je to znanje trebalo za praćenje stručne literature. Bio je u prilici jednu stručnu knjigu prevesti s ruskog na hrvatski jezik.

Od kada je u mirovini boravi u svojoj, tijekom radnog vijeka sagrađenoj, manjoj obiteljskoj kući u Barbatu i uživa dobar dio godine. Uglavnom u vremenu od ožujka do studenog. Preostali dio godine boravišnim određenjem postaje, ono što je većim dijelom svog radnog vijeka i bio – Zagrepčanin.

Kada boravi na Rabu voli poći u ribolov, ali onako – na tunju i to gotovo u pravilu, u akvatorij Barbatskog kanala. Često ga možemo sresti i na predjelu Malog Palita, popularnom „Šarengradu“, jer voli ljude i susrete s njima.

 

Nadamo se da će i oni Rabljani koji ga nisu pobliže poznavali, čitajući ovaj intervju steći kvalitetniji uvid u znanstvena i nastavna postignuća prof. dr. sc. Krsta Šimičića, jednostavnog i dragog čovjeka i znanstvenika, koji bez sumnje spada u plejadu značajnih Rabljana iz sfere znanosti i kulture, koje ćemo i nadalje portretirati u našem listu.

 

Razgovarala: Mira Belamarić

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime