logo mix

Rab Danas

Nezavisni internetski portal otoka Raba

Gif animacija za zapoljavanje 2000x240px

 

Ponedjeljak, 16 Svibanj 2022 17:22

Posebnosti rada na otoku - intervju s voditeljem ispostave Rab HMS - PGŽ Zvonimirom Zajecom, dr. med.

Napisao/la Ena Paparić
Ocijeni sadržaj
(5 glasa/-ova)
Posebnosti rada na otoku - intervju s voditeljem ispostave Rab HMS - PGŽ Zvonimirom Zajecom, dr. med. Foto: Hrvoje Hodak

Život na otoku tema je o kojoj svaki otočanin ima puno toga za reći. Ovisno o raspoloženju i dobu godine, bit ćemo skloniji nabrajati prednosti ili mane, ali u konačnici, svima onima koji ovdje žive prednosti sigurno prevladavaju. Puno je specifičnosti života na otoku, a toliko njih, oni koji su većinu svog života proveli na njemu, više ni ne zamjećuju.

 

Dostupnost zdravstvene zaštite na otocima često je predmet diskusije. Primarna zdravstvena zaštita te dodatne dijagnostičke i specijalističke usluge moguće su zahvaljujući Domu zdravlja PGŽ – ispostava Rab i Županijskoj specijalnoj bolnici Insula, a Hitna medicinska služba PGŽ - ispostava Rab tu je za sve one nepredviđene situacije koje uglavnom nastojimo izbjeći. One, koje život znače.

Upravo smo o tim nepredvidivim situacijama te radu Hitne medicinske službe PGŽ – ispostave Rab porazgovarali s voditeljem ispostave – Zvonimirom Zajecom, dr. med.

 

Za početak, možemo krenuti od Vas… Većina otočana vas vjerojatno zna kao jednog od liječnika koji radi u HMS – ispostave Rab, ali kako ste uopće završili na Rabu?

Mada je dio mene uvijek u Zagorju, sve je točno onako kako treba biti i unatoč izazovima u poslu i životu na otoku, u niti jednom trenutku nisam požalio što sam odabrao Rab.

- Rodom sam inače iz Zagorja, iz jednog pitoresknog gradića Klanjca koji je na sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja. Tamo sam završio osnovnu školu te nakon toga srednju fizioterapeutsku u Bedekovčini. Medicinski poziv sam osjećao od malih nogu te sam se odlučio i upisati Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, budući da je Zagreb dosta blizu, a tada sam se, kao što mladi studenti obično žele, htio malo maknuti od kuće, osamostaliti i prepustiti novim izazovima. Rijeka je nešto dalje, a opet, dovoljno blizu. Studentske godine, osim studentskim obvezama, nastojao sam popuniti i nekim dodatnim aktivnostima. S obzirom da je studentski aktivizam poprilično razvijen na našem fakultetu, imao sam priliku baviti se stvarima koje se ne tiču direktno akademskih obaveza, ali su opet na neki način vezane uz medicinu i liječničku struku. Preko studentskih udruga i Sveučilišta sudjelovao sam u organizaciji i radu kako istih tih udruga, tako i na mnogim drugim projektima i događanjima. Oduvijek sam znao da me privlači hitna medicina te sam se po polaganju Držanog ispita odmah prijavio na natječaj HMS PGŽ. Budući da sam osoba koji voli nove izazove, prihvatio sam poziciju liječnika u timu 1 HMP na otoku Rabu. Krenuo sa radom 17. travnja 2015., a ostalo je, kako se kaže, povijest.

 

Foto: Ena Paparić

 

Kako ste se prilagodili na život na otoku?

- Pa, život na otoku svakako ima svoje posebnosti. Pregršt mana, ali mnogo više vrlina. S obzirom na prirodu posla, svoj svjetonazor i karakter, vrlo brzo sam se prilagodio. Mada je dio mene uvijek u Zagorju, sve je točno onako kako treba biti i unatoč izazovima u poslu i životu na otoku, u niti jednom trenutku nisam požalio što sam odabrao Rab. Najveći izvor snage i sreće mi je obitelj, a osobito sin Giuseppe i zaručnica Klara. S obzirom na to da su svima nama zadnje dvije godine donijele, a i nametnule mnoge promjene u životu, njihova potpora, ljubav i razumijevanje me uvelike ohrabruju i daju energije i elana kako u svakodnevnim izazovima tako i u obnašanju dužnosti voditelja ispostave Rab koja mi je dodijeljena 1. travnja 2020. kada je negdje i pandemija COVID-a mahom krenula.

 

Kako u prosjeku izgleda raspored hitnjaka u ispostavi Rab?

- Smjene u našoj ispostavi su kao i u većini ispostava HMS u trajanju od 12 sati (7-19 i 19- 7). Ono što je specifično za otoke, ali i neke druge ispostave, je i pripravnost. Nakon dnevne smjene slijedi noćna pripravnost, a prije noćne smjene prethodi dnevna pripravnost. Nerijetko se nakon dnevne smjene ostane u pripravnosti, ili se prije noćne dođe u pripravnost i to najčešće zbog potrebe za transportom pacijenta u bolnicu, a naročito tijekom ljetnih mjeseci zbog većeg obima posla.

 

 Foto: Hrvoje Hodak

 

Već se godinama govori o nedostatku medicinskog kadra svugdje u zemlji, kakva je situacija na Rabu?

Nije zvijezda vodilja prosvjeda HMS na državnoj razini bila samo vraćanje beneficiranog radnog staža, iako smo jedina žurna služba u RH kojoj je ista ukinuta, nego da se napokon definira Zakon o hitnoj medicini, organizira i započne s radom hitna helikopterska medicinska služba te niz drugih inicijativa, a sve u svrhu poboljšanja rada HMS koje posljedično ima i reperkusiju na dostupniju i kvalitetniju hitnu medicinsku pomoć, a i na same uvjete našeg rada.

- Specifičnost HMS je to da je obrtaj liječnika iznimno veliki. Budući da se u HMS najčešće javljaju liječnici odmah po završetku studija, jer imaju na izboru samo hitnu, obiteljsku medicinu ili sekundarijat, neki ostaju dok se ne raspiše specijalizacija pa nastave svojim putem, drugi shvate da ipak žele mirniji posao ili jednostavno presele u drugu ispostavu. Zbog svega toga, timovi se često mijenjaju. Ipak, na Rabu je situacija nešto mirnija. U ovih 7 godina koliko sam ovdje, promijenili smo 5 liječnika, što i nije toliko puno u usporedbi s većim ispostavama koje imaju i više timova. Veseli me da smo se napokon unazad nekoliko tjedana kompletirali po pitanju djelatnika. Unazad dvije godine izolacije, bolovanja te pokoji odlazak na specijalizaciju diktirali su raspored i nametali prekovremeni rad. Ono što moram izdvojiti je to da u ispostavi imamo kolegicu koja je pri završetku specijalizacije iz izvanbolničke hitne medicine te specijalisticu anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja što je svakako privilegija i dodatna sigurnost ostalim liječnicima, pogotovo kolegama koji tek započinju s radom u HMS, a i dodatno podiže razinu zdravstvene skrbi na otoku.

 

Što biste izdvojili kao posebnost rada na otoku u odnosu na ispostave koje su bliže bolnici?

- Rad na otoku, kao i rad u nekim drugim dislociranim područjima Hrvatske ima svoje posebnosti koje su uvjetovane geografskom lokacijom. Ne možemo reći da je isto transportirati pacijenta u bolnicu kada si od nje udaljen 15 i 115 km. Iako su smjernice, algoritmi i protokoli isti i svakom se pacijentu bilo gdje u Hrvatskoj pristupa na isti način, jednostavno činjenica da transport traje duže od dva sata diktira neke svoje posebnosti. Zasigurno je najgore kada taj transport nije moguće obaviti nikako. S obzirom da je Rab otok i da je s kopnom povezan dvijema trajektnim linijama; Mišnjak-Stinica i Lopar-Valbiska, svaki naš transport u KBC Rijeka direktno ovisi o pomorskom prometu ili u krajnjem slučaju zračnom prijevozu helikopterom, a oba pak ovise o vremenskim prilikama i neprilikama. Ovdje moram pohvaliti suradnju s Jadrolinijom, a naročito s Rapskom plovidbom koji su nam nebrojeno puta izašli u susret s izvanrednim linijama, ali i s plovidbama u trenucima kada je sav pomorski promet bio prekinut radi vremenskih neprilika. Uza sve to, nebrojeno puta znao se vraćati trajekt koji je netom isplovio kako bi se ukrcala još i kola hitne koja idu ili se vraćaju s intervencije, čime su osim profesionalnosti pokazali i iznimnu humanost prema pacijentu, ali i prema nama koji radimo. Također u suradnji s Pomorskom policijom Rab i Lučkom kapetanijom Rab, više je pacijenata, zbrinutih na otoku do one mjere do koje nam to naše znanje, vještine te mogućnosti dozvoljavaju, onda kada nikakav pomorski ni zračni promet nije dolazio u obzir, prevezeno na obližnji Lun na otoku Pagu, a ta se suradnja pokazala iznimno važnom naročito ljeti kada nam osiguravaju pomorski prijevoz do teško pristupačnih plaža i uvala.

 

Foto: Hrvoje Hodak

 

Kada govorimo o transportu, koliko je u ovakvim situacijama moguće poštovati „zlatni sat“ o kojem se često govori?

Ono što nas, kao malu ispostavu također brine, je i prijedlog reforme zdravstva čiji je sastavni dio i centralizacija HMS te kako će to utjecati na manje i dislociranije ispostave kao što je naša.

- U medicini zlatni sat je vrijeme od dojave do dolaska pacijenta u hitni bolnički prijem. Kod nekih stanja vrijeme nije od presudne važnosti, međutim mnogo je situacija gdje ishod direktno ovisi o tome hoće li pacijent biti transportiran u bolnicu za 20 minuta ili za 2 sata. Ovdje je taj zlatni sat teško ispoštovati. I kada se radi o helikopterskom prijevozu vrijeme od dojave, dolaska na mjesto intervencije, inicijalni pregled i zbrinjavanje pacijenta, transport do heliodroma te let do Rijeke premašuje isti. Što se tiče transporta pacijenata kopnenim putem, većina njih je u bolnici unutar 2 sata, a hitniji naravno i prije ako to dozvoljavaju vremenski uvjeti.

 

Zimi skrbite za oko 10.000 stanovnika, odnosno potencijalnih pacijenata, ljeti se ta brojka ipak mnogostruku povećava, a broj osoblja ostaje isti, kako uspijevate?

- Da, i ljeti i zimi imamo jedan dežurni tim HMP. Broj intervencija ipak je poprilično različit s obzirom da je i broj onih koji borave na otoku u ljetnim mjesecima značajno povećan. To za sobom povlači ranije spomenutu pripravnost i pozivanje tima u istu pa se odrađuje dobar dio od onih 24 sata pripravnosti koji su između dnevne i noćne smjene. Veliki problem je pritisak ne-hitnih pacijenata na HMP, a pogotovo u ljetnim mjesecima gdje i turisti van radnog vremena turističke ambulante nemaju gdje drugdje potražiti medicinsku pomoć ili skrb. S obzirom na to da kao otok uvelike ovisimo o turizmu, razumno je pravovremeno otvaranje i osiguranje rada iste kako bi se omogućila najbolja moguća skrb. Iako nije u službenom opisu posla HMP, opet je dio tvog poziva kao liječnika i čovjeka posvetiti se svakom pacijentu, trijažirati ga te shodno potrebi zbrinuti ili uputi liječniku obiteljske medicine ili specijalistu.

 

 

 Foto: Vatrogasci Rab

 

Hitna medicinska služba je jedna od 3 intervencijske službe na otoku, kako surađujete s ostalima?

Svima nam teško pada kada trajekt vozi, a dio Jadranske magistrale je zatvoren za određene skupine vozila kojima pripada i vozilo HMP... To su frustrirajuće situacije jer možeš pomoći, želiš i znaš, a s druge si strane spriječen jer je zabrana prometovanja za našu kategoriju vozila. U takvim situacijama bilo bi idealno imati na raspolaganju neko hibridno vozilo. Vozilo koje bi pripadalo II. skupini vozila, ali bi istovremeno omogućavalo adekvatan prijevoz pacijenata do bolnice.

- Imamo odličnu suradnju s DVD-om Rab, DVD-om Lopar kao i s Policijskom postajom Rab. Prije ove pandemijske ere i ograničenja koje je dovela sa sobom, redovito su se nekoliko puta godišnje održavale zajedničke vježbe što je svima uvelike koristilo. S obzirom da smo relativno mali otok, na sreću nisu česte komplicirane i masovne nesreće, ali shodno tome zajedničke edukacije, tečajevi te simulacije raznih scenarija uvelike doprinose ponavljanju i usavršavanju znanja i vještina. U današnje vrijeme do novih se spoznaja u medicini dolazi skoro svakodnevno te je potreba za redovitim i cijeloživotim usavršavanjem od presudne važnosti.

 

Nakon 7 godina rada na otoku, gdje trenutno vidite najveći prostor za napredak u radu?

- Već smo spomenuli problem transporta po lošem vremenu kada je trajektni promet u prekidu. Međutim, još možda veći apsurd i situacija koja nam svima teško pada je kada trajekt vozi, a dio Jadranske magistrale je zatvoren za određene skupine vozila kojima pripada i vozilo HMP. To su frustrirajuće situacije jer možeš pomoći, želiš i znaš, a s druge si strane spriječen jer je zabrana prometovanja za našu kategoriju vozila. Naravno da su zabrane tu s razlogom, zbog sigurnosti svih sudionika prometa pa i samog pacijenta i tima HMP, ali svejedno ponekad poželiš da te zabrane nema onda kad moraš u transport. U takvim situacijama bilo bi idealno imati na raspolaganju neko hibridno vozilo. Vozilo koje bi u idealnom slučaju pripadalo II. skupini vozila, ali bi istovremeno omogućavalo adekvatan prijevoz pacijenata do bolnice. Ono što nas, kao malu ispostavu također brine, je i prijedlog reforme zdravstva čiji je sastavni dio i centralizacija HMS te kako će to utjecati na manje i dislociranije ispostave kao što je naša.

Također unazad nekoliko mjeseci HMS prosvjeduje na državnoj razni. Nije zvijezda vodilja bila samo vraćanje beneficiranog radnog staža, iako smo jedina žurna služba u RH kojoj je ista ukinuta, nego da se napokon definira Zakon o hitnoj medicini, organizira i započne s radom hitna helikopterska medicinska služba te niz drugih inicijativa, a sve u svrhu poboljšanja rada HMS koje posljedično ima i reperkusiju na dostupniju i kvalitetniju hitnu medicinsku pomoć, a i na same uvjete našeg rada.

 

Foto: Hrvoje Hodak

 

Za kraj, što biste poručili mladim liječnicima koji se premišljaju oko rada u HMS i rada na otoku?

- Poručio bih im da se manje boje. Hitna je, unatoč svim posebnostima, posao koji se u konačnici nauči. Nitko od nas nije krenuo, a da je znao sve. Prije početka rada prolaze se dodatne edukacije, a i kolege iz ispostave i u timu uvijek su odličan izvor znanja potkrijepljenog iskustvom. Radom u hitnoj može se steći puno znanja i vještina, a i to se od nas očekuje. Za rad na otoku moraš biti spreman, ali kad postaneš svjestan ograničenja koja postoje i pomiriš se s time da su neke stvari takve kakve jesu zbog lokacije na kojoj se nalaziš, radiš svoj posao najbolje što znaš, uživaš u njemu i stremiš k tome da učiniš život nas otočana kvalitetnijim i boljim, poručije je na kraju ovog razgovora dr. Zajec.

 

Pročitano 1711 puta