U svakom slučaju rujan je mjesec kojega baš jako volim, nema više gužve, a još uvijek ima turista, more je još uvijek toplo, a vanjske temperature nisu više tako visoke. To je možda i najbolje vrijeme za vožnju motorom.

Talijani standardno glasni i nikad nemaš pojma svađaju li se ili si izjavljuju ljubav mašući s ona tri spojena prsta. Mađari ispuštaju svoje zvukove poput Jave iz Marti Misterije (samo za starije čitatelje stripova) pa slušajući ih kao da čuješ Javu kako izgovara Urgghhm, Huhrgg.. Sorry Mađari, dragi ste mi i dobrodošli ste kao gosti, ali brate mili mislim da se ni vi međusobno ne razumijete.

 

I onda se ujutro 1. rujna probudiš i pomisliš da si u nekom SF filmu… Nema nikoga, svi su nestali! Kao da ih je preko noći more progutalo. I taj 1. rujan mi je već početak postsezone. To je vrijeme kada stižu raznolikiji gosti. U tom periodu nema više obiteljskih gostiju već se uglavnom radi o pojedincima. Evo nama recimo doma poslije svake sezone zaluta neki čudak. Ili je to bogati amerikanac s pudlom koji putuje Europom, ili talijan na biciklu kojem smo dali bočicu vina da se s njom zabavlja dok mi privodimo kraju naše pripreme za jesen i zimu, cijepamo i slažemo drva… Ili na cesti pokupim neke stopere iz Engleske, Australije i sl.

 

 

U svakom slučaju rujan je mjesec kojega baš jako volim, nema više gužve, a još uvijek ima turista, more je još uvijek toplo, a vanjske temperature nisu više tako visoke. To je možda i najbolje vrijeme za vožnju motorom. S obzirom da sam nedavno prodao svoj dosadašnji motor i kupio drugi (za istu lovu, nego kako drugačije), a nisam ga još ozbiljnije provozao, odlučih jučer provozati se negdje. Imao sam na raspolaganju 4-5 sati vremena pa se odlučih na vožnju magistralom do Karlobaga i onda gore prema Kubusu, tj. Baškim Oštarijama. Bila je to savršena dionica za ispitati motor: magistrala od Raba do Karlobaga ima dosta ravnih dionica, dugih i blagih zavoja, a onda od Karlobaga prema Oštarijama je uzbrdica, puno zavoja, nekoliko serpentina. Sve što mi je bilo potrebno za kratko testiranje imao sam na toj dionici. I još sam se stigao vratiti pogledati Dinamo – Chelsea.

 

 

Izgovorio je nešto što bi se moglo protumačiti i kao Karlovac i kao Karlobag, ali strancu to vjerojatno sve zvuči isto… Objašnjavam mu da je Karlovac blizu Zagreba, a on šokiran govori da mu je to ipak malo daleko. Pitam ga odakle je, on mi veli da je iz Meksika! Vidim da je to neki čudni lik, baš onako pravi postsezonski

U Karlobagu sam stao točiti gorivo. Dolaskom na benzinsku odmah sam uočio maxi skuter bijele boje poprilično čudno natovaren. Razne vreće, nekakve deke, prsluci, i tko za što još visilo je sa tog skutera. Vlasnik očito nije previše mario za putne torbe, kofere, bisage i sl. Nakon što sam natočio krenem platiti, a tamo gužva! Ljudi stoje vani u redu i gledaju kako se dva djelatnika prepiru s nekim, blago rečeno, osebujnim likom. Muškarac očito latino porijekla, obučen poprilično opušteno, ali i čudno, s raznim nakitom i naušnicama po svim mogućim mjestima, žustro se raspravljao sa djelatnicima. U redu su čekali uglavnom lokalni stariji ljudi s dobrim poznavanjem njemačkog i talijanskog, ali ne i engleskog jezika, isto kao i djelatnici benzinske. Pokušam pomoći s engleskim u rješavanju nesporazuma i saznam da je dotični lik natočio goriva za 200 kuna, ali love – nema! I sad on njima nešto objašnjava pokazujući svu silu one čudne prtljage…. Uglavnom, da skratim, on je njima pokušavao objasniti da će im donijeti novce do kraja dana samo dok proda nekoliko svojih prsluka i poncha!

Nisam imao baš previše želje čekati kako će to završiti pa sam djelatnicima ostavio novce za moje gorivo i otišao.

 

Kao i inače i ovaj puta je samnom bio fotoaparat pa sam iskoristio priliku za poslikati motor, ali i pejzaž, pogled na Pag, Karlobag itd. Stajao sam do vrha nekoliko puta i od mog odlaska iz Karlobaga prošlo je oko pola sata. Dok sam stajao iznad tunela na Kubusu ugledam čudnog latino boya kako prolazi svojim natovarenim skuterom u pravcu Gospića… Očito je riješio svoje nesporazume oko plaćanja goriva.

 

 “You must be carefull, my compadre, you must be very carefull if you going south”

 

Karlobag ili Karlovac?

Još sam malo fotografirao, a s obzirom da je bilo vruće i da sam bio skroz bio mokar, odlučim promjeniti majicu u hladu na izlasku sporedne ceste na glavnu… Taman sam se spremao za poći dalje kad evo njega opet! Lik na skuteru se vraćao i skrenuo je na sporedni put ugledavši mene. Očito je nešto tražio ili je zalutao… Zaustavlja se pored mene, veselo pozdravlja i pita za pomoć. Izgovara nešto što bi se moglo protumačiti i kao Karlovac i kao Karlobag, ali strancu to vjerojatno sve zvuči isto. Pogledam na njegovu navigaciju i vidim da piše Karlovac. Pokazuje mi poruke na mobitelu u kojima mu netko govori da je u Karlovcu. A on je došao u Karlobag pa kad je shvatio da je pogriješio krenuo je potražiti Karlovac odmah tu gore pored Karlobaga…. Objašnjavam mu da je Karlovac blizu Zagreba, a on šokiran govori da mu je to ipak malo daleko. Pitam ga odakle je, on mi veli da je iz Meksika! Vidim da je to neki čudni lik, baš onako pravi postsezonski pa ga priupitam:

– Do you know Esmeralda?

– Esmeralda? I don’t know Esmeralda… You mean Esmeralda from Guadalajara?? – odgovara mi zbunjeno meksikanac sa skutera.

– Esmeralda, the poor girl, was blind… The whole of Croatia prayed for her… It doesn’t matter, you don’t know Esmeralda… – odgovaram mu ja glumeći razočaranje s puno muke suzdržavajući se da ne prasnem u smijeh. Naravno Esmeralda je lik iz meksičke sapunice s kraja 90-tih, a za koju su se i mise plaćale samo da bi progledala. Uglavnom moj novi meksički prijatelj koji se Hrvatskom vozio na skuteru nepoznatih registracijskih oznaka, koji nije znao razliku između Karlovca i Karlobaga i koji nije imao love za gorivo, nije čuo za svoju slavnu zemljakinju… a ja nisam htio ulaziti u dublja poznanstva s njim pa sam mu zaželio sretan put i otišao dalje.

 

U svakom slučaju, ako se po jutru dan poznaje, vidim da će ovo biti zanimljiva i bogata posteszeona.