Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: GRUBA RIČ

Rapski kantunić Josa Fafanđela: GRUBA RIČ

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: GRUBA RIČ

Foto: Foto: Hrvoje Hodak

 

Da, da – strah se više puti zna pretvorit va sebičnost i brezobrazluk. Kako ča san već rekal, va preši za preživit svaki najviše misli na svoju guzicu, da prostite. A koga unda triba najprvo zgazit? A onih ki su nemoćniji, a to pari i nas malo stariji. Ali nedaj Bog da bi ja i promislil da su svi ljudi takovi, ma se isto zna dogodit da se ljudi nakrivo zaletu, makar va duši to i nebi otili.

Rab danas oglas

Samo ne po zlu, nego neka to bude po dobromu, boj va svemu zlu vajk ostne i ča to dobroga. Ben, ma stručnjaci se isto već sada pitaju da ča će korona sve zada sebe ostavit. Da će bit puno i mrtvih nažalost, to već svi znamo, ali govori se da će i psihijatri i psiholozi imit puno posla. I to ne samo potle, nego da već i sada ljudi na svoj mod gredu pomalo na muhu. Bolest nas sve više zatvara, odalečuje jednih od drugih i to sve do te mire da se puno od njih ne more kuntrat ni svojiman najbližjiman.

 

Šervali smo i ovih dan kako ni stroge mire puno ne pomažu, kada va ljudima žive želja da i od tujih držav dojdu za blavdani doma za vit svoju fameju. Za tu velu ljusku potribu sve se žrtvuje: i vrime i bolešćina i distanca i maske, samo za ča prije doma doć i svojiman se kuntrat. I sve je to i ljuski i lipo za čut. Kako stručnjaci govoru: ljudi bižu od blavdanske depresivnosti. Bižu od samoće, oćeju se jedni z drugiman kuntrivat. Čital san i ovih dan nike stvari o tomu problemu, pa san zapametil kako je jedna psihologinja lipo rekla, da je ovo prava prlika da za ovi blavdani darujemo jedni drugiman, manje svakojake šuškarije, a najviše onu lipu i teplu besedu. Da, da – i lipa beseda more bit dar, unako likovita i tepla jušto kako onaj domaći kruh kada ga s peći znememo pa nan celu kuća zaduši. E, ali i ne samo kuću nego unako za šćeto i zasvin – i našu dušu. 

 

A mi ki ovo ude živemo na malomu Rabu, i nas je sve više strah od te vražje zaraze. Ali kad smo svi va strahu unda bi bilo lipo da ne pazimo samo na sebe, nego da vodimo računa i o drugiman. Boj, kada se ča pogibeljno dogaja, unda je najlaglje kalat rep podase i uteć ća, a onih drugih molat, pa neka se sami tumbulaju i boru. Da, da – strah se više puti zna pretvorit va sebičnost i brezobrazluk. Kako ča san već rekal, va preši za preživit svaki najviše misli na svoju guzicu, da prostite. A koga unda triba najprvo zgazit? A onih ki su nemoćniji, a to pari i nas malo stariji. Ali nedaj Bog da bi ja i promislil da su svi ljudi takovi, ma se isto zna dogodit da se ljudi nakrivo zaletu, makar va duši to i nebi otili.

 

Da, a znate kako se ono reče? Reče se da sila boga ne moli.

 

Evo, povidat ću van dva primjera kako san to ja doživil. Mi na Rabu imamo, pari mi se, četire one vele butige, a va dvi san doživil ono ča mi se ni njanci malo pijažalo.

Va jednoj je to bilo navi mod: nakrcal san ja provištu va ona kola od plastike i dabome, gren na kasu to platit. Kad prizame već svoju provištu naplaćuje jedna mlada šinjorina. I dižen ja moju provištu na banak, a ona ni dvi ni tri nego me je grubo pogledala zoniman lipiman očima zgor maske, pa mi još grublje govori: – “Ča je, a distanca, kadi van je distanca!” 

“A evo”, govorin ja, “ima celi metar. Ako se dan nazad, neće bit distance od onih ča su zada mene.”

A ona je nato okrenula glavu, pa govori: “Neka, neka, ma ja znan da će vrag vas vazet prije nego mene!” 

Zgrabila je najlon da gre ća, a ja san je samo rekal: “Šinjorina, ni lipo ovo ča ste rekli, a i nemojte se puno va to ni ufat. Nikad se ne zna ki je prvi na redu!”

Ona na blagajni se je samo nasmijala, pa mi se učinlo da je i njoj bilo drago ono ča san je rekal. Da, ki će prvi, ki drugi, a ki treći, e taj račun mi ne činimo, pa bi zazbilja bilo lipo da ona šinjorina to jako dobro zapameti. Ma ča mislite, da ona zna da će mene prije vrag zet nego nju! Unako se daje kuraja starijemu čoviku!

 

E, ali iman ja i drugu štoriju, a ona se je jopet dogodila va jednoj drugoj veloj našoj butigi. I jopet jedna mlada šinjorina, ma ovoga puta ne mušterija nego butigerka. Ne domišljan se više ča san ono iskal na jednoj polici od robe, ali pametin da je sve nikakor bilo zamišano, pa čovik ne vidi ka cena pripada ovoj, a ka onoj drugoj robi. I dabome, da san malo duglje viril vato, došal bi ja na kraj ča je ča, ali evo ti pasiva uzame ta mlada trgovkinja, pa san je fermal da mi reče ona ča je ča. I fermala se je ona, ma vidin dosta je ozbiljna. Prignula se je na policu pa se latila prškat po robi i govori mi:  “Evo, ovo van je cena za ovo, ovo za ono, a ovo za ono treće!” 

“Bravo, fala van lipa”, govorin ja njoj. A ona je učinla korak za poć naprvo, pa mi govori: “A Bože moj, sve lipo piše, samo triba znat čitat!” 

Ja san se znenadil, popazil san za njan, da ću je ča nato reć, ali sebe san vreda zabrenzal, boj ča mi to i triba. Ali zato san unda sam sebi rekal: Ma pazi malo, kuliko si libri pročital, kuliko rečenic napisal, a unda va butigi od mlade trgovice doznaješ da još ne znaš čitat. Da, a tako mi je i rekla: da sve piše samo da triba znat čitat. A lipo je to poštivanje starijega čovika, ča ne!? Ona prvija mi je rekla kako ona zna da će mene prije vrag vazet, a ona druga me tira va školu – da naučin čitat. Bože moj Bože, a oće to i potle korone sve bit na isti mod. Oli još i gore! Ali za ovaj put neka in bude oprošćeno, pa i njiman i vamin sviman – sretni blavdani i sve najbolje za do godine! I latimo se čitat!

 

 

Joso Fafanđel za Kantunić, 24.12.2020.

 

 

 

 

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime