Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: PIJACA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: PIJACA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: PIJACA

Foto: Fotografija iz obiteljske arhive LEGAC/FORIĆ

 

A tu Pijacu Gradu ću vajk pametit i zato boj je ni moja pokojna mat ni mogla odolit. Ma, to je čudo jedno kuliko je ona volila poć na Pijacu. Ki put zela bi na banak kuneštru smokav, drugi put kuneštru grozja, pa onih žutih domaćih sliv, oli velih, na pol zrelih vrdaći. Dok je bila mlada, to je činla za potribu, pa bi i ona doma donesla kilo golčići, a namin dici par žutih naranž, oli jednu malo veću anguriju. Ali potle, kada smo mi narasli, ni to njoj više bila potriba, ali vajk bi me molila da je popeljen Grad na Pijacu. „A ča ću doma?“, govorila bi ona. „Uvako dobijen ki dinar, vidin svita i z mojiman ženskamin malo poćakulan.

Rab danas oglas

Ali zaman sve to. Ja se isto šempre domislin one naše starinske graske Pijace , doli Gradu, va našemu Varošu. Ovi mladi je nažalost nećeju pametit, ali mi stariji smo je tuliko zapametili da je šempre po noći i dan-danas vidimo va našiman sanjamin. Uza zid od Bobotin rasle su one stare i vele murve, a šoto njih banak do banka. Zimi varamente na dažju, mrzlinji i fortici od bure, ali po leti je sve to bilo va jednomu velomu i debelomu hladu. Već na proliće murve bi zazelenile i svi bi banci, kako koška piplići, z oniman svojiman debeliman i dugiman kitamin pokrile. Samo je još valjalo trpit da po leti gosti arivaju i da se naša Pijaca unda sva va jedan veli šušur preobuče. Banci bi se napunili svakojake verdure i domaćega voća, a zbande jedna do druge movile su se naše ženske va motu od trgovanja va komu su se mogli čut svi modi od svih zajikov ovoga svita. A jopet, najviše je bilo čut njemački, dabome. Ma, na njihov mod, unako kako su ga jedino one znale govorit: „Bitešen, šene trauben, ala frau, probiren, probiren, ales samo domaće, ales gut“ I tako je ono bitešen i tankešen vajk po zraku okolo letilo pa se je moglo već i zdaleka sve to čut i poslušat. A gori pod zidi, kuntra parku, još i peškarija. Jedan oli dva banka puni friške ribe: srdele, skardinke, lokarde, arbuni, pa sve do črljenih škrpin i onoga zelenoga plokastoka kovačića.

 

E, ali prije, još va ono starije vrime peškarija je bila doli va onoj basoj i dugoj kućici z ove bande Granda, va koj je jedno vrime bilo i prvo kino na Rabu. Sve je to potle zrušeno tako da su sada oni stari zidi na videlo ostali.

 

A pametin kako su se prije na peškariji najviše golčići prodavali. Pravi golčići kih danas ne moreš ni za lik kupit. A bili su jeftini kako, recimo, današnje menule. Inšoma, povidali su mi kako je u to vrime na peškariju arival Kamporac, stari pokojni Pupa. Ženske i kicarke i domaće stoju va redu, a uz golčići, čovik je na banku imil i dvi kašete ma velih škrpočov. Tri, oli najviše četiri, va kilo. Ali kako i danas, bila je to i unda jako skupa riba. A Pupa da je šal va butigu i zel na dug jednu šesnu i velu vrčinu. „Zapiši mi, pa ću ti doć platit kada mi žena proda verduru na pijaci“, govori un trgovcu. I ode Pupa z vrčinon na peškariju. Drži je prida se i riva se sprida. Tobože da vidi kakove ribe ima na banku. A kicarke su vreda počale njunjat i dricivat se od vrčine pa je Pupa brzo uz banak koštal. Nisan zapametil ki je ribu prodaval, ali govori Pupa njemu: „Ala, ala, hiti mi pe-šejst škrpoči na vagu.“ Ribar ga sumnjičavo pogledal. Ni mogal verovat, ali drago mu je bilo da uz golčići more i skupi škrpoči prodat. I hiti un ribu na vagu. „Kilo i pol dobre mere! Evo, na! Vač ću ti ovo spraznit?“ „A niman vač brate“, govori njemu Pupa. „Nego, evo hiti ribu udi nutra va vrčinu.“ Malo se je nasmijal, ali buta un škrpoči va vrčinu, a ženske su već počale nanovo njurgat. Lovile su se za usta i pljucale: „Ajme meni, ki će to ist, fuj!“ i sve tako redon. „To ti gušta tuliko i tuliko“, govori njemu ribar. „Ala, vreda mi plati boj ženske čekaju va redu.“ Dabome, bili su to veli šoldi, a Pupa mu na to govori: „A ne, šjor moj, tuliko ti ja ne dan za ovih par škrpočićev. Ako ćeš pol od tog, ako ne niš“ „Ma, ne dan ti ni zeru jeftinije!“, govori njemu ribar. „A dobro“, na to će Pupa njemu. „Unda ti evo ribu lipo nazad!“ I digne un vrčinu da će ž nje ribu spraznit nazad med onu drugu ribu va kašeti. A ženske su vreda počale škvičat: „Ajme meni, šporkica, ki će ribu z vrčine kupit!“ Skoči na to i ribar pa mu govori: „Ne vraže, ča si poludil!“ „A ča ću unda, ja ti ribu neću poto platit!“ I jopet un da će škrpoči va kašetu spraznit. Ženske nanovo jauču, a ribar je digal ruke va zrak, pa mu govori: „Hodi lipo kvragu i ti, i vrčina, i škrpoči. Biži nesrićo van, da te moje oči ne vidu!“ I tako je Pupa dobil ribu za niš, a vrčinu je potle nazad va butigu vrnul.

 

E, lipa naša stara Pijaca! Ča se je sve tamo moglo čut i ča je sve kroza nju pasalo. Ne, ova nova gori Paliti ne more je nikakor zaminit. Komodna je i lipa, varamente, ali nima ono ča joj najviše fali – nima ona dušu. Ženske su mi tamo kakor zgubljene. Male va onomu velomu tramitu i više muderne nego unako starinske i domaće. Sve su nikakor jednake i ne moreš prepoznat ka je od njih Mundanika, ka Kamporka, oli Draškinja. A pijacerke su vajk volile pijacu. Na isti mod kako ča pijaca voli i njih.

A tu Pijacu Gradu ću vajk pametit i zato boj je ni moja pokojna mat ni mogla odolit. Ma, to je čudo jedno kuliko je ona volila poć na Pijacu. Ki put zela bi na banak kuneštru smokav, drugi put kuneštru grozja, pa onih žutih domaćih sliv, oli velih, na pol zrelih vrdaći. Dok je bila mlada, to je činla za potribu, pa bi i ona doma donesla kilo golčići, a namin dici par žutih naranž, oli jednu malo veću anguriju. Ali potle, kada smo mi narasli, ni to njoj više bila potriba, ali vajk bi me molila da je popeljen grad na Pijacu. „A ča ću doma?“, govorila bi ona. „Uvako dobijen ki dinar, vidin svita i z mojiman ženskamin malo poćakulan.“

 

Da, jušto tako. Pijaca ni bila samo mesto za trgovat nego i za šervat ča se dogaja, za kuntrat prijtelja i za hitit ćakulu o svemu i svačemu. Povidal mi je tako jedan kako mu je tih dan žena rodila i treću ćer zaredon.

– Pasivan ja kroz pijacu, kad, evo ti ga na, naleti na mene pokojni Aco Grce. „Ča je ćo? A je ti rodila žena?“, pita un mene. „Je“, govorin ja njemu, „ali jopet i treću ćer po redu!“ A Aco, ki je i sâm sve ćere imil, na to da mu govori: „Ma, znaš ća ću ja tebi reć? Bolje ti je imit ćer kurbu, nego sina generala. A znaš zač?“ „Ne znan. A zač Aco?“, pita ga un. „Zato“, govori Aco, „boj kurbi moreš reć sve i sva, a prid generalon moraš stat mirno!“ Dabome, oba su se nasmijali, a potle su priko na drugoj bandi Varoša i po bočicu pive okrenuli.

 

E, lipa naša stara Pijaca! Ča se je sve tamo moglo čut i ča je sve kroza nju pasalo. Ne, ova nova gori Paliti ne more je nikakor zaminit. Komodna je i lipa, varamente, ali nima ono ča joj najviše fali – nima ona dušu. Ženske su mi tamo kakor zgubljene. Male va onomu velomu tramitu i više muderne nego unako starinske i domaće. Sve su nikakor jednake i ne moreš prepoznat ka je od njih Mundanika, ka Kamporka, oli Draškinja. A pijacerke su vajk volile pijacu. Na isti mod kako ča pijaca voli i njih. Ali uz mudernu pijacu gre i muderna ljubav. A ona ni tako vela ni tako tepla kako ča je bila ona doli Varoši. Unda su još pijacerke redon bile obučene va kamižoti, pa bi se i okon i srcen lako moglo šervat kako kamižot ljubi banak, a banak ljubi kamižot.

 

A diboto bi se usudil reć kako su Mundanike najviše od svih volile pijacu. A bože moj, mundanijsko je polje vajk darivalo lipu verduru. A darivalo je i zato boj su ga vridne ruke milovale, težaški trud, volja i nauk ki se je od kolena na koleno kroz vrime nosil. Zato se i dan danas reče kako Mundanike imaju najbolju verduru na pijaci.

E, ali dogodi se da i njiman posal ki put žbalja. Jedna starija Mundanika nosila je vajk na pijacu lipi, veli i šesni pomidori. A ona mlada do nje, od dana do dana je to imila navar, a unda više ni mogla trpit nego je pita: „Ma ala, oćete vi meni reć kako vi to zgojite tako lipi i veli pomidori? Ja moji na svaki modi kopan i gnojin, ali viste kakovi su – duplo manji od vaših.“ „E lipa moja, evo reć ću ti, ali muči, nemoj nikomu govorit. Ja uvako gruba i stara, zvečera prid mrak potle zalivanja lipo kalan doli budandice, pa unako gola kroz pomidori prošećen. Provaj malo, lipa moja. Ti si mlada i šesna i tvoji će pomidori narast i duplo veći nego moji.“ A ta mlada je va polju imila desetak redi pomidori, a uzanji i desetak kućic od kukumari. I ne budi lena, učini ona kako je baba rekla. Budandice doli i šeće ona gola kroz pomidori, sve red po red, pa kroz kukumari i unda nazad jopet red po red kroz pomidori. Potle par dan eto ti nje na pijaci i pita nju ona starija: „I, kako je bilo, lipa moja? Jesi učinla unanko kako ča san ti rekla?“ „Jesan, učinla san“, govori mlada njoj. „I ča se je dogodilo?!“ „Šjora moja, pomidori ni makac, ali su zato ben kukumari narasli. Ni jedan šoto lakta!“

 

Eto, tako van je to. Sve je danas muderno, sve se je na novi mod prominilo. Naše stare Pijace Gradu više ni. Murve su posičene, sve je zataracano, a tamo se danas jedino šuškarije prodaju. Ni više ni onoga slasnoga starinskoga pomidora, a kukumari su odvana već grintavi, tanki i suhi kako glavičine. Sve mi se pari kako neće bit druge, nego se nanovo latit onoga starinskoga riceta. Ženske moje, bit će kaža manje po vrtlu gnjojit i vodu zlivat, a šemprije budandice kalivat.

 

Piše: Josip Fafanđel – Iz arhive Rapskog lista br. 18, kolovoz 2012.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime