Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: NAŠI ŠKOLANTI

Rapski kantunić Josa Fafanđela: NAŠI ŠKOLANTI

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: NAŠI ŠKOLANTI

Foto: Foto: I. Hodak

 

Ben, ma sve to ni tako važno, ki su mlaji, a ki su stariji, nego je najvažnije da ljudi imaju želju da se potle nikoga vrimena nanovo skupu. To oće reć da se ne zaburavu ti dani od škole i da sami sebe ne zaburavu kako da se nikad nisu ni vidili.

Rab danas oglas

A kud ćeš većega druženja nego kada se najdu školanti ki su svoje škole završili prije puno vrimena. I tako su se ovih dan na Rabu skupili dvoji školanti. Najprvo oni malo stariji ki su školu na Rabu završili, ni manje ni više nego prije 55 godin, pa se sada falu, ako se tako more reć, da imaju danas sedandeset, a i više godin. Pari mi se da se skupilo njih 26, ali bez učitelja, boj Golešica ka ih je učila, više na žalost ni živa, a na isti je mod šal na drugi svit i njihov razrednik, onaj naš veseli Lojzek.

 

A sve to govorin zato, boj evo ti ga na, čitan na internetu da su se istoga dana skupili i oni drugi školanti, kako oni govoru – završeni trgovci. I to prva generacija. I to je lipo za čut, dabome, ali ima tude jedna vela razlika. Ovi drugi školanti, njih 15, ako se ne varan, skupili su se da prosalvu dvajset godin od završetka škole. A skupa šnjiman bil je i njihov razrednik Damir Paparić, ki je danas glavni od rapske srednje škole.

 

I tako, oni prvi in diboto moru bit i oci i matere. Ben, ma sve to ni tako važno, ki su mlaji, a ki su stariji, nego je najvažnije da ljudi imaju želju da se potle nikoga vrimena nanovo skupu. To oće reć da se ne zaburavu ti dani od škole i da sami sebe ne zaburavu kako da se nikad nisu ni vidili. I zato lipo tamo piše .”..da svako nastojanje, a naročito va ova čudnovata pandemijska vrimena, da se ne zaburavi ona tako puna ljuska i prijateljska povezanost, to je vridno svake pohvale, pugotovo kada je rič o čuvanju uspomene na vrime kada su skupa bili va školi, a i uspomene na svoji učitelji ki su ih učili”

 

Oni prvi, stariji, da u se potle rastekli posvud zvan Raba, ali ovi mlaji da su svi redon ostalina na svomu Rabu. I neka su, boj to govori ne samo da volu svoj Rab, nego da su i vrimena takova da se i doma more nać posla.

 

Lipo brate i zato čestitke i jedniman i drugiman.

 

A o svemu tomu evo još starije ćakule. Dva puno starija Banjolca razgovaraju navi mod:

– Ćo kumpare, a sićaš se ti da smo mi bili ratna dica i da su nas fašisti raselili, pa smo va školu Mundanije hodili?

– A sićan se kumpare, kako da se ne sićan. Va ratu je to bilo pa smo unda mi i kako školanti ratovali. Kako se ono reče: sajužnjaci kuntra sazmorčana. A škalje je po putu bilo na šmuri, pa udri mi stenjen jedni kuntra drugima. Sto metri jurišamo naprvo, pa unda sto metri bižimo nazad, i sve tako dokli se ne zamorimo. I oni i mi

– E viš, kumpre, a ovi dananšnji mladi i dičina, oni samo po katridamin sedu i duron i fiso viru va one njihvove digitalne tabelice.

– Varamente kumpare, ako ćemo pravo i mi smo imili tabelice, ma su to bile pločice za pisat, jedan lapiš i spužvica za strt. A potle škole bi vrag više vato viril.

– E da, kumpare moj, to je jušto tako bilo, a sada su nas ćapale lipe godine.

– Ma ne lipe, nego grube kako vrag pakleni. I zato, ala homo pomalo doma dokli još pametimo kadi moramo poć. Da ne bimo, ne samo vrata, nego i kuće falili, kumpare moj

 

Joso Fafanđel za Kantunić, 24.09.2021.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime