Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: GODINA VIŠE

Rapski kantunić Josa Fafanđela: GODINA VIŠE

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: GODINA VIŠE

Foto: Fotografija Miroslava Maroevića (iz arhive Josipa Andrića)

 

Ben, ma pari mi se da se i va toj ćakuli more reć ona mudrost kako sve zavisi od toga – je čovik optimist, oli je pesimist. Optimist će reć da se veseli još jednoj godini boj da je još jednu i preživil, oli još jednu novu dočekal. A pesimist će se jadat kako je žalostan boj da je za jednu godinu stariji. Dabome, sve je moguće ali najvažnije od svega je da smo mi još živi, da smo va kuraju i da se još držimo na ovomu svitu. Da, lipo je još jednu godinu dočekat i tomu se veselit.

Rab danas oglas

 

A veselja je i bilo, dabome. Jedni smo malo više pojli, drugi malo priko mere i popili, a treći su bili naprešni pa su učinli i jedno i drugo.

 

Oni ki su imili sriće mogli su kod pokojnoga kovača Stojana i bokunić karbita škapulat, pa na važić od piture okolo bumbrezat. Važić, na njemu pokrovčić, na dnu bužica i to je bilo sve za minu učint.

A mladi kako mladi, oni su se sred zime i va tanciman potili. Ma nadan se da ne i tuliko da se potle nisu mogli, a baren još jedan put i po postiljah spotit. Stariji su bili doma, dabome, i nisu se baš jako potili, a dičina kako dičina, oni za Novu godinu nisu marili za Deda mraza i njigovi dari, nego su muku mučili kako od svoje fameje ki šolad zmrglit za baren škatulicu petardic kupit. I nemojmo bit zločesti pa ih poradi toga previše gnjavit. Domislimo se samo kako smo i mi za vrime blavdanov isto imili diteski nauk za okolo pucat. Ma ne migo s petardicamin, nego na šuferini i ključić. A oni ki su imili sriće mogli su kod pokojnoga kovača Stojana i bokunić karbita škapulat, pa na važić od piture okolo bumbrezat. Važić, na njemu pokrovčić, na dnu bužica i to je bilo sve za minu učint.

Eto, zato i danas neka dica puknu ku petardicu. Jedino ih valja avizat da to ne činu med ljudiman i da ne barataju zoniman veliman ča i velu moć imaju. To malo pucanja je isto del naše užance. Ben, ma kuliko san mogal čut i ni baš bilo malo pucanja nego su svi naokolo po celomu Rabu bumbrezali ala vraga paklenoga. Dabome, i veli i mali. Pa su i jadne beštije strahovale, a pasi su se od straha i pod stoli sakrivali. Ali ča se tudi more kad smo takovi i kad i va tomu svaku miru umimo prekoračit. Nisan bil po Gradu pa ne znan naki mod se je Nova godina čestitala. Je se marilo za koronu oli su se svi redon grlili, bušnjevali i jedni drugiman ruke stiskali. Kuliko san mogal drugi dan šervat ljudi su naviše jedni drugiman brime sriće i puno zdravlja zaželjevali. Za dug život i još puno novih i novih godin.

 

Čovik je takovo stvorenje, ali puno od njih isto zna reć, tobože, da kada ostaru neka ih unda Boga ča prije vazeme. Ma kada starost ariva unda se zaburavi ono ča smo jedan put govorili. Vreda obrnemo na drugu parolu, onu da nan Bog podari još ku godinu života. Tako da je i jedna baba već imila i ku godinu priko devedeset, ali je još bila kuražna, pa da bi se sama i do svoje doktorice pomalo na šćapiću dosmucala. I jednoga dana da viri ona fiso va tu svoju doktoricu, pa da je pita:

– Ma čuješ, lipa moja ma kuliko ti već imaš godin?

A šinjora moja draga, – govori njoj doktorica – Ja van iman već blizu pedeset.

A baba da je nato digla glavu, zapensala se je, pa da je govori:

Jo, lipa moja, ma ča to govoriš! Ča već tuliko! A ki će unda mene ličit kada ti umreš?!

 

A ča na ovo još reć, nego – ala samo kuraju i sretno van novo leto! Pa tako i naprvo, godina po godinu više, a baren sve do onih babinih devedeset!

 

Napisal: Joso Fafanđel – Za Rab Danas, 29.12.2021.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime