Home Beseda po domaću Rapski kantunić Josa Fafanđela: JURE PIŠKANAC I JA

Rapski kantunić Josa Fafanđela: JURE PIŠKANAC I JA

0
Rapski kantunić Josa Fafanđela: JURE PIŠKANAC I JA

Foto: Iz fotoarhive Franje Vezilića i obitelji Hodak

Kad na punti od rive, tamo kod one črljene lanterne, vidin jednoga čudnovatoga čovika. Ali kad mi je mahnul z rukan nisan mogal od manjega, nego ferman auto, zakoraknen van i lupin z vratiman.

Partin kuntra njemu i ne moren virovat, prid mojiman očima, sam na punti od rive, našal se je Jure Piškanac. Oštija, a ki ga ne bi poznal, pedeset godin ga gledan na dan od mesopusta na Rabu. Vela glavina, Ma je, to je un, glavon i bradon naš Jure Piškanac.

Rab danas oglas

Oprostite, ma ča vi ude činite? – pitan ja njega.

A samujen, bolestan san i nisan od volje, pa san van zato mahnul.

– A ča vi mene poznate? – pitan ga ja.

– Malo i da, ali ne baš zasvin, govori un meni.

– Ali zato ja vas poznan, pofalin se ja.

– Da, a jeste sigurni da znate ki san ja? – jopet će un.

– Čovik moj dragi, ma ki vas na Rabu ne pozna. Pedeset godin se z vamin kuntrivamo i celi Rab ste za mesopust veselili. Vi ste naš Jure Piškanac. Ma tako mi je drago da vas vidin!

– E lipi moj čovik, govori un meni, i meni je drago ča je vamin drago. Ali moji Rabljani su me debandali, hitili su me kako štracu i to jušto na sred mesopusta. Svake godine su me na svaki mod optuževali da san ja kriv za sve njihove žbaljade, za svi grisi, sve nedaće i sve lupežarije. Njihove, dabome, ne migo moje. I ja san jadan sve to primal na sebe, trpil bi nepravdu, popušćeval bi, samo da za sve ne budu krivi ljudi i njihove vlasti nego samo ja.

 

Legendarni Franjo Vezilić u karnevalskom izdanju

Jure moj dragi, govorin mu ja nato, a zač ste vi tuliko brime zimali na sebe kad bi se vaš abukat tuliko trsil i rival da vas brani, da dokaže prid sudon da vi niste krivi nego mi ki na Rabu živemo, mi – naša pulitika i naše vlasti?

– A ča ću jadan, govori un meni, kada bi onaj munjeni tužitelj tuliko toga nabrojil, da ja nisan mogal virovat da su Rabljani tako zločesti ljudi. Pa se mislin, a bolje da ja to vazemen na sebe nego da se o Rabu i Rabljaniman sve naokolo grube ćakule širu.

Dragi moj Jure, govorin ja njemu, pa vi ste unda veli i pravedan, čovik. 

A ja računan da jesan, govori un meni. A i vi govorite da jesan. Ali eto, Rabljani su me ove godine debandali, pari mi se kako da su mi dali jednu velu nogadu, rinuli me va kantun i zipljucali se po meni. Evo, ja san danas arival na Rab, zel san sobu gori kod Pija i imil san namiru dva dana se parićivat da utorak na suđenju jopet sve rapske žbaljade, porkarije i sva zločesta rapska brimena zemen na sebe. Moj abukat mi je rekal da ima puno toga ča je sve onaj nesrićni tužitelj va tužbi parićal. Kuntra mene, dabome.

– A ima toga ima, dragi moj Jure, a ča ste vi mislili da smo se mi Rabljani va zadnje vrime tuliko popravili da na Rabu više ni njanci jednoga zločestoga čovika, a naše vlasti da samo zlivaju med i mliko po namin?

Ma ne, lipi moj čovik, nisan ja to mislil, nego naprotiv, mislil san da i ove godine niki mora zet svu rapsku krivicu na sebe. Ali vi ste ove godine zabranili suđenje. Vi, vaše vlasti, oli ne znan ki se je toga domislil. Pa sve mislu da ako suđenja ne bude da se unda neće moć ni čut za sve njihove falinge, grisi i svakojake žbaljade. A računan da je tako, a ča drugo more bit? I eto, zato i jesan tužan, zabolil san i bez volje san, boj za mene potle tuliko godin više niki ne pita. A da ne govorin kuliko san toga vamin Rabljaniman va mojiman oporukamin ostavil. Ma celo jedno bogastvo: i šoldi i stvari i svakojaka mudra svitovanja.

– A ča se tudi more, Jure moj dragi. Kad su oni tužili tebe, a sada ti tuži njih. Popiši škodu, pa šnjiman na sud i sve neka ti nazad tornaju.

– E lipi moj čovik, dobro ti to govoriš, ali pratin ja sve ovo ča se va državi dogaja. Suđenja za vike vikova duraju i pravda se jako teško dobiva. A jesu more bit vaše vlasti ča učinle od onoga ča san in sve va oporukamin ostavil?

– Malo, Jure moj. Cesta od Snuge do Brbata ni učinjena, a ni onaj tunel od Drage do Kampora isto tako.

– Ma ne moren virovat. To je bilo još ono kada su Kinezi Pelješki most zidali. Pa san in lipo rekal da potle mosta zovu Kinezi na Rab. Oni bi jedno dopodne uredili onu cestu do Brbata, a istoga dana popodne zbužali bi i tunel za cestu do Kampora.

– A ča se tude more kad te nisu poslušali.– A jesu more bit baren digli onaj spomenik za rapskoga tovara? Gotovu škicu i plan san in za to ostavil.

– A ne, kuliko ja moren vit nikakov spomenik se nikomu ne diže.

– A jadni vi. A lipo san in rekal da in ostavljan gotov nacrt za spomenik tovaru.

– Znan, pametin ja to Jure moj. I još si rekal da spomenik na Rabu jedino tovar i zaslužuje!

– Ma diboto. Kad su me ove godine uvako dricali i debandali, a dobro san to i rekal.– Ala Jure moj, ja gren pomalo doma, pa hodi z manon, popeljat ću te gori do Pija.

– A ne, fala ti! Ja ću još ostat ovo ude pa ću se svako pol ure zipišat va ovaj lipi zid. Ufan se da će me pulicija šervat i da će me baren oni na sud popeljat. Da bar za ča to i ja buden kriv.

– Ostavi se ti Jure ćorava posla. Hodi pomalo va teplo, pa neka ti gori u Pija skuhaju jednu teplu jušicu, da ozdraviš. Boj ki zna more bit se dogodine najde kakova mudrija kumpanija ka će te jopet pozvat i Karneval parićat. Drž se Jure – i ala Bog!

– Ala Bog, lipi moj čovik. I pozdravi mi vatrogasci. Oni su jedini Karneval na pravi mod parićivali…

Joso Fafanđel - za Kantunić (20.2.2023.)

 

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime