Home Uncategorized @hr Blagdan Tijelova na Rabu – Rab posipan cvijećem

Blagdan Tijelova na Rabu – Rab posipan cvijećem

0
Blagdan Tijelova na Rabu – Rab posipan cvijećem

Foto: Foto: Ruža Kaštelan

 

Posvuda kaotična dezorijentiranost, dok čežnja za mirom i radošću ostaje neispunjena. Jer to kraljevstvo Božje ponovno svednevice prethodi duhovnom ispunjenju, da odbije bezvrijedno i skupi sve snage te ih podloži prednosti jednoga: duhu ljubavi.

Rab danas oglas

 

16. lipnja, slavimo blagdan Tijelova, svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, a to je deveti četvrtak nakon Uskrsa. Tada Katolička crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak i naglašava vjersku istinu da je Isus pravi Bog i čovjek. Održavaju se procesije oko crkve ili kroz središta gradova, a tijekom procesije svećenik u monstranci nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.

 

Kad možemo uživati u jednom cvijetu, u jednom smiješku, igri djeteta, bogatiji smo od onoga koji ima sve što poželi, a opet ostaje nezadovoljan, jer je zauzdan vlastitim “bogatstvom”.

 

Obilježavanje je počelo još u 13. stoljeću. U primorskim mjestima ribari su prostirali mreže da ih svećenik blagoslovi te pratili kretanje procesije u barkama i brodovima s upaljenim svijećama i feralima. Blagdan se naziva i Tilovo, Brašančevo, Božji dan, Božji blagdan. Djeca hodajući u procesiji sa svojim punim košaricama cvijeća koje sipaju putem procesije, šire mirise svježe ubranih latica ruža, oleandra, lavande, smilja…

 

I širio se miris cvijeća od Barbata do Lopara u procesijama, gdje svećenik hodi noseći u Pokaznici posvećenu hostiju blagoslivljajući pritom mještane, goste, djecu, i samo mjesto, a ubrano cvijeće prosuto ulicama nije skupocjeno, već obično, jednostavno: smiješak, dobra riječ, malo pažnje. Najmanji cvijet pružen toplim srcem priča lijepu priču, jednostavnu, divnu, o komadiću neba na zemlji, gdje su ljudi anđeli, gdje svaki strah, bol i suze nalaze utjehu, gdje ljudi cvatu jedni za druge kao cvijeće.

 

Ljubav je ono što ti treba

Najmanji cvijet pružen toplim srcem priča lijepu priču, jednostavnu, divnu, o komadiću neba na zemlji, gdje su ljudi anđeli, gdje svaki strah, bol i suze nalaze utjehu, gdje ljudi cvatu jedni za druge kao cvijeće.

A danas svijet ima pogled samo za velike stvari koje upadaju u oči, koje su posve na vrhu moderne ljestvice vrednota: karijera, ugled, imetak. Ne pita se za dobrotu, jednostavnost, spremnost na služenje. Traže se diplome, titule, funkcije, ali u tom svijetu postoje i ljudi na kojima je vidljiva ljubav Božja. Takvi su ljudi kao izvor koji žubori i iz kojega i drugi mogu piti. Oni su kao blistava duga poslije nevremena, kao prva sunčeva zraka u tmurnom danu i kao jutarnje sunce nakon duge noći. I zato ne mjerimo ljubav zlatarskom vagom, niti unaprijed smišljajmo koliko ćemo dati i dokle ćemo ići u ljubavi. Jer ljubav koja se mjeri nije ljubav, nego računanje, i neće nikoga razveseliti, niti usrećiti. Ljubav je dar koji se diže do najvišeg neba ljudskog zadovoljstva, jer ne usrećuje obilje nego ono što uživamo. Kad možemo uživati u jednom cvijetu, u jednom smiješku, igri djeteta, bogatiji smo od onoga koji ima sve što poželi, a opet ostaje nezadovoljan, jer je zauzdan vlastitim “bogatstvom”.

 

I procesije, ulice posute cvijećem, dotiču se stvarnosti koja stoji iznad vremena i prostora. Ljubav se podudara sa samim životom. Stvoreni smo za ljubav, da ostvarujemo Boga koji je trojstvena zajednica ljubavi. To je naš vječni život. Svaka mala iskrica ljubavi istovremeno je i iskrica vječnog života koji nam se daje ovdje i sada. Pa i pjesnik Tagore kaže: „Cvijet sa tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod.“

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime