Home Uncategorized @hr Pozdrav župljanja Banjola s vlč. Marinom Hendrihom na Velu Gospu – Poziv koji je ujedno i stvarateljski

Pozdrav župljanja Banjola s vlč. Marinom Hendrihom na Velu Gospu – Poziv koji je ujedno i stvarateljski

0
Pozdrav župljanja Banjola s vlč. Marinom Hendrihom na Velu Gospu – Poziv koji je ujedno i stvarateljski

Foto: Napisala i snimila: Ruža Kaštelan

 

Na blagdan Vele (Velike) Gospe vjernici i ostali slave i hodočaste u mnogobrojna marijanska svetišta u našoj domovini i u ostalim dijelovima svijeta. Tako se i na Rabu u svakoj crkvi, u svim mjestima, slavi Gospa: Gospa Karmelska, Rapska Gospa, Gospa Lurdska, Gospa Loparska… Svako mjesto ima svoju Gospu, a 15. kolovoza, svetkovina Vele Gospe obilježava se u svečarskom raspoloženju, slavljenjem euharistije, prigodnim procesijama, noseći kip Gospe, te prigodnim programima.

Rab danas oglas

 

No, ove je godine Vela Gospa posebno svečano i vrlo emotivno obilježena u Banjolu, gdje su mještani ispraćali svojega dosadašnjeg župnika vlč. Marina Hendriha, koji je po dekretu biskupa mons. Ivice Petanjka nakon deset godina službe u župi Svete Lucije u Banjolu, premješten za župnika u Dubašnicu na otoku Krku, te je na svetkovinu Vele Gospe imao svoju posljednju euharistiju u Banjolu.

 

I prije dvanaest godina, kada je zaređen za svećenika, vlč. Marin nije znao gdje će vršiti svoju službu, gdje će ga Gospodin voditi. No znao je da će upoznati i radosti i patnje, jedne i druge dragocjene, jer radosti pružaju nešto od one snage koja mu je potrebna u patnjama.

A malo se zna i ima mogućnost doznati i osjetiti što se zbiva u srcu jednog svećenika: njegov umor, njegove teškoće, njegovi problemi. Svećenik nije čovjek koji je balzamiran u entuzijazmu, a povijest svakog svećenika, s njegovim vrlinama, mukama, ograničenjima, s njegovim načinom, jedna je posebna istinita priča o ljubavi. Svećenik se iz ljubavi usudio ići protiv struje… Iz ljubavi čak i prema onima koji ne razumiju razlog te njegove upornosti, a svoje talente nesebično dijeli, jer ostavivši svoju obitelj pripada svim obiteljima tamo gdje se nađe u službi.

 

I prije dvanaest godina, kada je zaređen za svećenika, vlč. Marin nije znao gdje će vršiti svoju službu, gdje će ga Gospodin voditi. No znao je da će upoznati i radosti i patnje, jedne i druge dragocjene, jer radosti pružaju nešto od one snage koja mu je potrebna u patnjama. Vlč. Marin je krenuo u svoju avanturu života prepustivši svoje korake Onome koji sve vodi. I bio je djelotvoran vodič svojoj braći, jer je dopustio Gospodinu da on sve vodi. Bio je pun zaliha vjere, milosti, prijateljstva i mira. I u svoju novu župu u Dubašnici ponijet će svoje „talente koje možda još nije otkrio, i koji su duboko u njemu, i spremni za nove izazove“, kako je kazala gospođa Ana Debelić, koja ga je pozdravila u ime župljana Banjola, koji su mu poklonili zlatnik na kojem su ugravirani datumi službovanja u župi. A obitelj Debelić mu je poklonila sliku Banjola, kako bi se u kasnijim vremenima prisjetio svojih početaka svećeništva, svoje službe u Banjolu, crkve sv. Lucije.

 

Vlč. Marin se vrlo emotivno zahvalio svima koji su ga podržavali, pomagali, molili za njega, te zamolio da mu oproste oni koje je nenamjerno, možda uvrijedio, poručio im je da ga i nadalje mogu naći u novoj župi, nazvati za pomoć u svojim problemima, zatražiti savjet, te će ih vrlo rado saslušati i pokušati razumjeti teškoće u kojima se nađu. I mnoge su oči zasuzile kada su mu mještani prilazili i pružali ruke u pozdrav, zaželjevši mu Božji blagoslov i nadalje obilje milosnog vremena koje mu predstoji u novoj župi.

 

Rastanci su uvijek nekako tužni, posebno svećenicima koji znaju da moraju otići i negdje drugdje sve početi ispočetka: “Teško je biti ništa za sebe da bi se moglo biti sve za druge; teško je biti kao drugi, među drugima, a biti drukčiji; teško je uvijek davati, a ne primati; teško je razumjeti druge, a da tebe ne razumije nitko; teško je uvijek vući druge, a da tebe makar i na jedan tren, ne vuče nitko; teško je stisnuti nečiju ruku i ne željeti da ju se zadrži; teško je voljeti sve, a ne zadržati nikoga.” Ali njegova je odluka – ponavljam Ti svoje, „da“, uvijek i zauvijek, ne glasnim smijehom, nego polako, prisebno, ponizno, sam pred Tobom Gospodine, u večernjem sutonu.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime