Home Sport Vitomir Maričić – naš tihi svjetski rekorder u tihoj sportskoj disciplini

Vitomir Maričić – naš tihi svjetski rekorder u tihoj sportskoj disciplini

0
Vitomir Maričić – naš tihi svjetski rekorder u tihoj sportskoj disciplini

Foto: Foto-arhiva: Vitomir Maričić

 

Edukacija iz ronjenja na dah nije samo korisna za ronjenje na dah ili ribolov, kroz takvu edukaciju radi se dosta na mentalnom treningu, opuštanju, fokusu, disanju, usmjeravanju misli i pažnje, a to je nešto što je korisno ne samo u svim sportovima, već je generalno je korisno u životu. Ono najvažnije što bi polaznik bilo kakve radionice trebao naučiti je roniti sigurno. Na to se brzo i lako nadograde performanse i vještine. 

Rab danas oglas

RD: Možeš malo usporediti ta dva ekstremna rekorda međusobno i možda u odnosu na ovaj standardni i ostale rezultate?

VITO: Teško mi je to usporediti, toliko se toga događalo od leda da imam osjećaj da je to bilo prije nekoliko godina. Jedino slično je temperatura vode, to je oko 2 stupnja, ali ispod leda smo radili dinamičke discipline, a u Himalaji statičke. Naime kod tog rekorda ispod leda, važno je preroniti određenu distancu i rezultat se računa u metrima. U Himalaji smo napravili zaron statike, a to je disciplina u kojoj je važno samo ostati što duže ispod vode, ustvari čak ne skroz ispod, već ronilac opušteno leži na površini licem uronjenim u vodu. Rezultat se izražava u sekundama. E sad osim hladnoće, zaron ispod leda je težak zbog tog leda i nemogućnosti da se izroni u bilo kojem trenutku. To stvara jedan mentalni pritisak i teže je što se tiče organizacije ronioca za sigurnost u vodi i snimanja rekorda.

 

Pripremanje zarona na EP u bazenima, Italija 2017

 

Guinnessovi i slični privatni rekordi su jedan par rukava, a natjecateljsko ronjenje je sasvim drugačije i naravno u sportskom smislu puno važnije i daleko teže i ozbiljnije. Nažalost manje je atraktivno i medijski praćeno, pa i manje zamijećeno u javnosti. Sportski rezultat je ono što se pokazuje na natjecanju i ono za što se sprema cijelu sezonu.

Zaron u Himalaji je logistički zahtjevniji, u Austriju se skoči autom i parkira pokraj jezera, tako da je u slučaju bilo čega i hitna i civilizacija na dohvat ruke. E u Himalaji nema toga, zato je i propao pokušaj prije nas, bilo je prerizično riskirati da ronioci izgube svijest na takvoj visini. Tim koji je bio na jezeru bio je minimalan i resursi su nam također bili minimalni. Na toj visini čak ni helikopter ne bi došao po nas. Otežavajuća okolnost je i što nakon što se danima putuje do lokacije, na dan zarona treba opet svladati 900 vertikalnih metara, odraditi sve i vratiti se. Isto je hladno, plus, zrak je puno rjeđi, što otežava hodanje, a kamo li ronjenje.

Naravno, uz dobro planiranje i formu, sve to može proći glatko i uspješno. Tako da su oba projekta zahtjevna na svoj način i teško ih je usporediti, osim po tome da su hladni. Ogromna razlika je i što smo Himalaju samostalno organizirali i sve je prošlo relativno očekivano, a led nije bio organiziran od nas i organizacijski je bio katastrofa sa svih strana. To ostavi trag na cjelokupni dojam. Ali ovakve revijalne zarone, kao i sve Guinnessove rekorde treba gledati sagledati kritički, koliko god neki od njih bili zbilja zahtjevni, ne radi se o sportskim disciplinama, ronjenje na dah kao sport je nešto sasvim drugo. Ovo se radi za show, za medije, za promociju i sponzore.

Guinnessovi i slični privatni rekordi su jedan par rukava, a natjecateljsko ronjenje je sasvim drugačije i naravno u sportskom smislu puno važnije i daleko teže i ozbiljnije. Nažalost manje je atraktivno i medijski praćeno, pa i manje zamijećeno u javnosti. Guinnessovi rekordi što se mene tiče služe isključivo za privlačenje pažnje, pa tako većina ljudi, uključujući nas, nakon rekorda niti ne prijavi rekord. Sportski rezultat je ono što se pokazuje na natjecanju i ono za što se sprema cijelu sezonu. Zadnji rekord u Italiji je bio na natjecanju u kratkom bazenu prema CMAS federaciji, međutim iako je dosuđen i odrađen, sportska komisija će ga priznati kao rezultat, ali ne i rekord iz razloga što je to manje natjecanje i nije bilo budžeta za WADA kontrolu, što je uvjet za registraciju rekorda. Koji tjedan ranije, na državnom prvenstvu sam također najavio svjetski rekord i izronio ga međutim izgubio kratko svijest te se u tom slučaju zaron ne priznaje, a nesretna okolnost je što sam za taj zaron imao spremnu WADA kontrolu… Međutim tako je to u sportu.

 

 

RD: Možda da pojasnimo onda taj sportski dio ronjenja na dah?

VITO: Ronjenje na dah je u sportskom smislu dosta kompleksno i zahtjevno. Traži od sportaša razvijene aerobne i anaerobne kapacitete, dobru tehniku kretanja u vodi, dobru situacijsku pripremu, pogotovo za more i izrazito je izražena komponenta mentalne pripreme. Baš zbog toga mi je dodatno zanimljivo jer iskorištava moje potencijale iz ranijih sportova, iako je to jedan skroz drugačiji sport. Dijeli se u dvije velike grane, ronjenje u moru i u bazenima i još nekoliko manje bitnih, tipa jezera, ispod leda i slično.

U bazenu se radi statika – zaron na površini vode gdje je cilj samo najduže vrijeme pod vodom te dinamike bez peraja, s perajama i s monoperajom gdje je rezultat daljina zarona. Statični zaroni traju i preko 10 minuta, dok dinamika monoperajom ide do 300 metara. Moja najdraža disciplina je dinamika bez peraja u kojoj najbolji ronioci prelaze 200 metara. U moru su glavne discipline također dinamike bez peraja, s perajama i monoperajom, a rezultat nije udaljenost već dostignuta dubina. S monoperajom najbolji ronioci idu i do 130 metara. I tu mi je najbolji rezultat baš bez peraja. Nakon svakog zarona od sportaša se traži da zadovolji protokol kako bi se utvrdilo da je svjestan i priseban.

Danas je konkurencija takva da se ronioci specijaliziraju za pojedine discipline u moru ili u bazenu, rijetki su oni koji uspiju biti dobri u svemu, kao recimo najbolji naš ronilac Čolak. Meni je za sada sve drago odraditi, jedino što ne treniram je statika, ali ne isključujem da će to isto doći na red. 

 

Doktori Boris Reinić i Igor Barković, oboje iskusni ronioci, u suradnji s Vitomirom Maričićem, provest će seriju istraživanja iz kojih će se možda iskristalizirati nove spoznaje o pripremi sportaša i pozitivnim učincima barokomore na organizam 

 

Tečajeve ili radionice se može u potpunosti provoditi na Rabu, a s obzirom na raspored natjecanja, vrijeme i slično, ukoliko bude interesa, naravno da se može organizirati i smisliti sve prema potrebama budućih ronioca ili ronioca koji bi htjeli napredovati. 

RD: Netko tko bi htio naučiti više o ronjenju na dah gdje bi trebao početi? Planiraš li kakve tečajeve ili radionice na Rabu? 

VITO: Moguće je dogovoriti i organizirati radionice i tečajeve i u pravilu je to bolje raditi individualno i u manjim grupama. Nije uopće bitno završava li tečaj certifikatom jer taj certifikat na kraju krajeva apsolutno ništa ne znači, a poskupljuje cijenu edukacije. Najvažnije je da je ronilac ili instruktor kojeg se odabere odgovoran, ima nekog pedagoškog smisla i edukacije, bilo bi poželjno da ima kineziološke ili medicinske kvalifikacije i ima neki sportski rezultat. S obzirom da je to vještina koja je jako individualna, osobno iskustvo je jako važno.

Edukacija iz ronjenja na dah nije samo korisna za ronjenje na dah ili ribolov, kroz takvu edukaciju radi se dosta na mentalnom treningu, opuštanju, fokusu, disanju, usmjeravanju misli i pažnje, a to je nešto što je korisno ne samo u svim sportovima, već je generalno je korisno u životu. Ono najvažnije što bi polaznik bilo kakve radionice trebao naučiti je roniti sigurno. Na to se brzo i lako nadograde performanse i vještine. Tečajeve ili radionice se može u potpunosti provoditi na Rabu, a s obzirom na raspored natjecanja, vrijeme i slično, ukoliko bude interesa, naravno da se može organizirati i smisliti sve prema potrebama budućih ronioca ili ronioca koji bi htjeli napredovati. 

 

 

Rušenje rekorda ispod leda 

 

RD: Što je s ostalim tvojim sportovima i aktivnostima, koliko su kompatibilni s ronjenjem? 

VITO: Ustvari jesu, ronjenje kako sam rekao traži cijeli spektar funkcionalnih sposobnosti, ali u ovoj fazi pokušavam što više imati situacijskog treninga u bazenu, a za to moram trenirati u Rijeci i onda trošim vrijeme i na put i prebacivanje s otoka i dosta je nezahvalno. Ljeti more mogu dosta trenirati i oko Raba, barem jedan dio sezone. Trenutno mi je sve pomalo na čekanju zbog ronjenja, ali nikako nije isključeno, dapače, jedva čekam bilo kakvu aktivnost. Samo što eto, zbog bazena i nekih poslova vezanih uz fotografiju i video jednostavno ne stižem baš biti aktivan nigdje drugdje osim ispod površine. 

 

RD: Uskoro nas očekuje i premijera filma „Želja“, snimljenog za vrijeme ekspedicije Jabuka – novi horizonti, kada ste Vedran Vukić i ti otišli na Jabuku u ružičastoj pedalini. Mnogi su vas proglasili ludima, međutim vi ste do Jabuke stigli.

VITO: Tako je da, imat ćemo priliku družiti se povodom premijere filma, o datumu ćete još biti obaviješteni, pa se nadam da se vidimo u velikom broju. Projekt puno duguje otoku. Film nije klasični dokumentarac koji dokumentira svaki metar puta, već je više priča o odnosima nas i snimateljica koje nas pokušavaju pratiti i nekih anegdota s puta. Vrijedi pogledati, a svakako će biti prilike i za odgovoriti na neka pitanja o projektu, filmu i općenito čemu god bude trebalo. Nadam se da se vidimo! Generalno, ovakve projekcije, izložbe, tečajeve i slično možda najbolje vrebati na novootvorenoj Facebook stranici „Vitomir Maričić“, koju ću od sad koristiti kao kontakt platformu i neku vrstu bloga.

 

Kvarner i okolica imaju fantastične lokacije za sportsko penjanje

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime