Home Vijesti Razgovor sa Željkom Jančićem Zecom – beskompromisnim umjetnikom s jasnom konceptualnom vizijom

Razgovor sa Željkom Jančićem Zecom – beskompromisnim umjetnikom s jasnom konceptualnom vizijom

0
Razgovor sa Željkom Jančićem Zecom – beskompromisnim umjetnikom s jasnom konceptualnom vizijom

Foto: Foto: Dean Miculinić

 

  • Razgovarao: Krešimir Butković
  • Foto: Dean Miculinić

 

Rab danas oglas

Priželjkujem nove stvari i promjene u radu, to je ono što me motivira i drži na površini. Kao što sam već rekao, volim istraživati – to je u mojoj umjetničkoj prirodi. Nemirnog sam duha. Vječno znatiželjan, u potrazi i istraživanju koje mi ne da mira. Uvijek spreman na nove izazove.

Željko Jančić Zec rođen je u Rijeci 1969 godine. gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je u Nizozemskoj na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten. Živi i radi u Rijeci, Beču i na Rabu.

Željko Jančić Zec slikar je i multimedijalni umjetnik, koreograf i redatelj. Nastupio je i izlagao u Europi i Americi. Član je UPUH Zagreba i Rijeke i IG Freie Theaterarbeit i Bildende Kunst u Beču. Utemeljitelj je umjetničke udruge “PART OF ART” u Beču koja djeluje kao platforma različitih pravaca umjetnika. Od 2012. godine je predsjednik World Art Games (WAG) Austrije. Predaje izvedbu i vizualnu umjetnosti u raznim školama i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na raznim festivalima. Nastupio je i izlagao u više od 20 zemalja širom svijeta. Sudjelovao u više od 100 samostalnih i grupnih izložbi, te prezentirao svoju umjetnost na tri kontinenta.

O njegovom radu, poruci, smislu i budućnosti, razgovarali smo sa samim autorom u mirnoj večeri prepunoj nadahnutih misli o životu, prolaznosti i društvu te o mijenama svijesti kroz vrijeme koje nas dotiče.

 

RD: Nekako nam se čini da je Vaša riječka poruka pred MMSU u Rijeci gdje se održava izložba retrospektive Tomislava Gotovca snažna replika na sadašnju površnost spram umjetnosti općenito? 

– Performansom one minute of silence / honor the artist, koji se odvijao pred novim muzejom moderne umjetnosti u Rijeci gdje se nalazila retrospektivna izložba Toma Gotovca, odao sam počast ovom našem najvećem performans umjetniku i mojem poznaniku. Performans sam izveo namjerno nenajavljeno pred slučajnim prolaznicima i fotografom koji ga je ovjekovječio. Performans one minute of silence / honor the artist, samim nazivom ukazuje na poruku i otvara pitanja, zaslužuje li umjetnik, performans, više pažnje? Također akcijom koja nije najavljena i nije dio programa MMSU htio sam skrenuti pozornost na to da ne mora biti sve institucijalno da bi bilo vrednovano. Ponavljajući Gotovčeve pokrete, geste iz njegovog performansa povukao sam vremensku paralelu, poistovjetio sam se s njegovim performansom i utjelovljenjem odao mu počast, porukom-performansom ne-čujem, ne-vidim, ne-govorim, tri majmuna, Tomislav Gotovac1979. – one minute of silence / honor the artist, Željko Jančić Zec 2017.

Bavim se pitanjima svakodnevnog života, ljudske situacije, te stanja i složenosti postojanja. Veliki dio mojeg umjetničkog rada tematizira i preispituje skup vanjskih utjecaja, koji modeliraju individualni identitet.

 

RD: Kamo ide hrvatska umjetnost i je li poruka negdje izgubljena u međugeneracijskom jazu na koji je priličnog utjecaja imao i nesretni rat?

– Kontinuitet je definitivno izostao, naravno da je rat odigrao veliku ulogu u tome. Novostvorene granice otežale su razvijanje hrvatske umjetnosti koja mora biti povezana s regijom. Granice su stvorile barijere između ljudi koju su tu tadašnju umjetnost širili i razvijali. Svelo se na uže i ograničeno tržište, samim time nastalo je stagniranje na polju umjetnosti. S druge strane nedovoljno ulaganje od strane državnih institucija odigralo je veliku ulogu u neprepoznatljivosti hrvatske umjetnosti u svijetu.

 

RD: Danas smo svjedoci masovnog iseljavanja, prijeti li takva sudbina i umjetnosti?

– Umjetnost je neodvojiva grana društva i sastavni dio života. Umjetnost ne poznaje granice prema tome razvitak umjetnosti zavisi o umjetnicima koji moraju nesputano disati punim plućima da bi mogli stvarati. Poticaj i podrška države trebala bi postojati, neka vrsta dijaloga, ako to ne postoji prirodno je da se dešava iseljavanje i traženje boljeg podneblja za umjetnički rad.

 

RD: Koja je specifičnost Vaše konceptualnosti i na koje sve načine reagirate kroz medijski i umjetnički izričaj?

– Krenuvši od svojih slikarskih početaka ranih 90-ih, sredinom tog desetljeća otkrivam interes za izvedbene umjetnosti, te za ispitivanje međuodnosa fotografije, kratkog eksperimentalnog filma i video arta, kad se ovi usmjere prema Body-Artu, umjetnosti performansa, mimi, odnosno prema eksperimentalnom kazalištu. Karakteristika mojeg umjetničkog rada jest stvaranje umjetnosti s ciljem istraživanja. Bavim se pitanjima svakodnevnog života, ljudske situacije, te stanja i složenosti postojanja. Veliki dio mojeg umjetničkog rada tematizira i preispituje skup vanjskih utjecaja, koji modeliraju individualni identitet.

Teme kojima se bavim su mahom socijalnog, političkog i egzistencijalnog karaktera. One me vode ka tome koji ću medij koristiti. Ja sam medijski, likovni i izvedbeni umjetnik i vrlo je široko polje na kojem djelujem. Ponekad tako jednu temu obrađujem u više medija, kao u slučaju sa temom “Waterish” koju sam realizirao kao videorad i kao performans. Teme se kroz rad same nekako nameću, korak po korak, kao neki prirodni put k sazrijevanju mene kao umjetnika i čovjeka. Kasnije biram na kojoj ću se temi duže zadržati, ući dublje u istraživanje. Neke od važnijih tema koje se provlače kroz moj rad su potraga za individualnim identitetom, propitivanje društvenih i osobnih vrijednosti, status čovjeka u društvu i ljudska egzistencija.

 

RD: Bivša država bila je donekle otvorena za Gotovčevu avangardnu progresiju. Je li današnja Hrvatska zatvorenija, konzervativnija?

– Veličine bivše države i današnje Hrvatske je neusporediva. Prema tome tadašnji Gotovčevi performansi su nailazili na puno veći auditorij u bivšoj državi, a time i puno šire kritičko mišljenje od današnje Hrvatske. Sagledavajući ratno stanje, 90-ih godina nastaje neka vrsta izolacije prema regiji koja utječe na svijesti građana, a time se na neki način potiče i zatvorenost, konzervativnost u društvu. U zadnje vrijeme Hrvatska javnost otvara se više pogotovo ulaskom u EU, čini mi se i veće progresivnosti u umjetnosti.

 

RD: Prošle godine svojim performansom skrenuli ste pozornost na vječito marginalizirani Vukovar. Što Vam se čini, postoji li sprega između današnje umjetnosti i države. Je li ona kontrolirana ili ima traženu slobodu?

– Da, izveo sam performans “Slijep kroz život” u Vukovaru. Za mene biti u Vukovaru na godišnjicu pada grada Vukovara i tamo izvesti performans bila je velika čast i doživljaj kojeg ću pamtiti. Skrenuo bih pozorno na nešto drugo, mislim da danas nedostaje kritične umjetnosti, buntovne umjetnost. Sjećam se u rodnom gradu Rijeci u kojem sam odrastao to se osjetilo na svakom koraku 80-ih godina prošlog stoljeća. Primjećujem da je potrebno reagirati i ukazati umjetnošću na probleme u suvremenom društvu. Performans je tu možda najradikalnija forma umjetnosti koja može direktno djelovati na društvo u kojem živimo.

 

RD: Imali ste nastupe i izložbe diljem svijeta. Kakva je percepcija Vašeg izričaja vani, a kakva u Hrvatskoj? Govorimo o istim prezentiranim porukama.

– Gotovo da nema velike razlike u mojim umjetničkim porukama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kreativni procesi su donekle drugačiji zbog drugačije okoline i drugih faktora koja djeluje na mene.

 

RD: Koji je smisao Vašeg rada te postoji li više, univerzalno značenje?

Gotovo uvijek krećem iz osobnog stajališta prema univerzalnom i u toj relaciji pokušavam prenijeti moja neka zapažanja, osjećaje, doživljaje, percepcijepublici. Publika to prepoznaje i reagira, primjećuje, a tada smisao i namjera mojega rada dolaze do izražaja.

 

RD: Započinjete serijal konceptualnih nastupa spajanjem nekoliko grana umjetnosti?

– Da, već neko duže vrijeme taloži se u meni poriv za ostvarivanjem serije novih performansa reflektirajući se na hrvatsko društvo danas. Nekako prirodno dolazi vrijeme da uđem ponovo u performanske vode kojima sam bio više zaokupljen devedesetih godina. Započeo sam razmišljati ove godine kada sam ima izložbu pod nazivom “5 video radova” u galeriji Grata u Zagrebu. Tada sam počeo razmišljati da izvedem performans u Zagrebu prilikom otvorenja izložbe. Dosta često moji performansi rezultiraju kratkim eksperimentalnim filmovima. Kako sam već spomenuo, zadnji performans koji sam izveo u Vukovaru prošle godine je i video instalacija pod istim imenom, “lijep kroz život”.

 

RD: Nažalost, bitna stavka u svemu su i financije? Kako do njih?

– Financije uvijek zadaju glavobolje. U novije vrijeme otvaraju se mogućnosti subvencioniranja kroz europske fondove koji nam omogućavaju doći do financija za određene umjetničke projekte. Mislim da je to dobra stvar sa malo više angažmana koji će se kasnije isplatiti.

Mi definitivno možemo približiti i dati jako puno svijetu; od naših autohtonih proizvoda, običaja, kulture, kao što sam učinio sa foto projektom memories gdje je baš taj spoj modernog i autohtonog urodio plodom i doživio uspjeh kod nas i u svijetu.

 

RD: Na Rabu lokalne vlasti i turistički djelatnosti u Vama vide i mogućnost jače promocije i prezentacije u svijetu. Kako doći do još većeg interesa i države i sponzora, a da ne zaziru i ne sputavaju Vašu umjetničku slobodu? Ako je to uspjelo Rabu

– Ključ uspjeha je dobar dijalog i uporan kontinuirani rad više zainteresiranih strana u realizaciji takovih projekata koji bi trebali voditi stručnjaci u toj domeni promocije i prezentacije u svijetu.

 

RD: Da možete izvući najljepše trenutke u svojem dosadašnjem radu, koji bi to bili?

– Sjećam se projekta ”Slijep kroz život” kojeg sam snimao u šumi iznad Opatije u zimi s desetoro performera po dosta hladnom vremenu. Snimanje je trebalo privesti kraju dosta brzo jer su performeri koje sam fotografirao već dobro promrzli. Kasnije je to vizualno dobrim dijelom pomoglo tematici kojom sam se bavio. Taj događaj mi se urezao u sjećanje. SLIJEP KROZ ŽIVOT je multimedijalni projekt. Estetika projekta stavlja u potpunosti naglasak na performans i fizičko izražavanje. Tema obuhvaća globalna, univerzalna i politička, sve do specifičnih, individualnih i privatnih pitanja, dopirući do pažnje sudionika i promatrača. Projekt preispituje društvene vrijednosti svijeta u kojem živimo; na konkretnijem planu, pokušava preispitati upravljačku krizu, emotivnu inteligenciju/mudrost mase i karakteristične rituale interakcije. Nedostatak empatije, gubitak moralnih vrijednosti, pritisak materijalističko-konzumerističkog načina života, orijentiranog prema različitim brandovima, vezanih uz doktrine kao što su karijera i napredovanje. Sve to, zajedno s našim razočaranjem koje proizlazi u trenutku kada se suočimo s danom prazninom koja proizlazi iz zaboravljenih obećanja kapitalističkog društva, poslužilo mi je kao motivacija da još jedanput preispitam slijedeće: kako i da li uopće pojedinac, suočen s takvim društvom, može ostati svoj, individua za sebe i human? Cilj ovog projekta jest usmjeriti pažnju na te specifične manifestacije u našem društvu, koje su sve intenzivnije naglašene, koje ujedno i zanemaruju ili negiraju u potpunosti slobodu čovjeka. Jer, za uspješno napredovanje i razvitak živopisnog demokratskog društva od vitalne je važnosti individualna sloboda subjekta (čovjeka).

 

RD: Umjetnik u Vama nikada ne spava. I sad, dok razgovaramo, imam osjećaj da se ideje nameću same po sebi.

– Moja priroda je istrazivačka tako da nikad ne mirujem. Uvijek je prisutan taj tragalački duh u meni. Priželjkujem nove stvari i promjene u radu, to je ono što me motivira i drži na površini. Kao što sam već rekao, volim istraživati – to je u mojoj umjetničkoj prirodi. Nemirnog sam duha. Vječno znatiželjan, u potrazi i istraživanju koje mi ne da mira. Uvijek spreman na nove izazove.

 

RD: Kako ste Vi zaštitili svoj poznati umjetnički identitet i kako ostati uvijek svjež i prepoznatljiv? 

– Moj jedini ključ je ostati vjeran samo sebi. Pustiti dovoljno vremena da ideje sazriju same, a onda ih realizirati. Vrlo mi je važna ta spona prema samome sebi, svakodnevna ljubav prema poslu i zahvalnost Bogu koji me nadahnjuje.

 

RD: U fotografiji ste uspjeli spojiti moderno i autohtono, novo i prošlo. Koliko su ova dva svijeta različita mentalno i društveno i što od nas možemo dati svijetu, a što on može dati nama, a da opet nismo na gubitku?

– Mi definitivno možemo približiti i dati jako puno svijetu; od naših autohtonih proizvoda, običaja, kulture, kao što sam učinio sa foto projektom memories gdje je baš taj spoj modernog i autohtonog urodio plodom i doživio uspjeh kod nas i u svijetu. Prezentiranjem svijetu naše kulture kroz takve i slične umjetničke projekate, svijet nas bolje upoznaje i time otvara nove mogućnosti za suradnju.

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime