Home Vijesti Trodnevna adventska duhovna obnova u prepunoj rapskoj katedrali uz vlč. Zlatka Sudca

Trodnevna adventska duhovna obnova u prepunoj rapskoj katedrali uz vlč. Zlatka Sudca

0
Trodnevna adventska duhovna obnova u prepunoj rapskoj katedrali uz vlč. Zlatka Sudca

Foto: Foto: Sanjin Badurina Piloto

 {gallery}Duhovna obnova – vlc Sudac{/gallery}

Advent – naš cijeli život je iščekivanje

Govorio je vlč. Sudac kao svjedok koji prenosi na druge oganj, duh i život. Njegove su riječi pune nečega što je snaga i uvjerenje. Ne postavlja zahtjeve, ne dolazi s uznositim riječima i dokazima, pa ipak u trenu prisutne zaprepasti i obuzme nešto potpuno jasno i razvidno. To je onaj koji je nešto vidio i čuo, koji poznaje Boga, ali o Njemu nije samo učio iz knjiga niti u predavaonicama; upoznao ga je na koljenima, u tišini i samoći, u osobnom susretu. Zato posjeduje onu spoznaju koja je iznad svih spoznaja – izvire, naime iz iskustva. (vlč. Zlatko Sudac)

Rab danas oglas

Velečasni Zlatko Sudac, dolazeći u crkvu Uznesenja Marijina, koja je bila posve ispunjena, uputio je pozdrav i zahvalu svima na dolasku pjesmom koju je predvodio Ivan Puljić i pratio je na gitari. Svojim blagim osmjehom i prostodušnim pogledom kojim je zaokružio po čitavoj crkvi započeo je svoje razmatranje na njegov svojstven način: vrlo praktično, prizemljeno, kategorično, gotovo strogo, a opet blago do orošenih očiju punih suza. Sa puno emotivnosti, pokušavao je doprijeti do srca svakog pojedinog razmatrajući kako naš kršćanski Bog sigurno nije neki dosadan, nazadan, koji strogo pazi na dosljedno održavanje mnoštva pravila, baš naprotiv, posebno u Novom zavjetu, piše o iskustvu o bliskom, aktualnom, bezuvjetno ljubaznom Bogu; koji je stoga postao čovjekom, jer se želio solidarizirati s ljudima; o ljudskom Bogu koji ima najtočniju obavijest o svim visinama i dubinama zemaljskog života, koji je dostojan povjerenja, koji je stalno prisutan i „putuje“ s nama; koji samo tako očarava životnom radošću; i o onomu koga ljudska nevolja, bol, frustracija ne ostavlja hladnim, koji čuje i uslišava ljudske molbe i vapaje, ako su im na korist i na dozrijevanje. I naravno da Bog nije osjećajna mimoza, nego partner u dijalogu, koji potvrđuje sva ljudska osjećanja. Nikada ne osuđuje, već sluša, nosi, započima, oprašta, omogućuje novi početak. S njim sam onakav kakav jesam – bez osjećaja krivnje.

Govorio je to vlč. Sudac kao svjedok koji prenosi na druge oganj, duh i život. Njegove su riječi pune nečega što je snaga i uvjerenje. Ne postavlja zahtjeve, ne dolazi s uznositim riječima i dokazima, pa ipak u trenu prisutne zaprepasti i obuzme nešto potpuno jasno i razvidno. To je onaj koji je nešto vidio i čuo, koji poznaje Boga, ali o Njemu nije samo učio iz knjiga niti u predavaonicama; upoznao ga je na koljenima, u tišini i samoći, u osobnom susretu. Zato posjeduje onu spoznaju koja je iznad svih spoznaja – izvire, naime iz iskustva. Znamo da je Bog ljubav, ipak je nešto sasvim drugo biti doslovno ludo ganut kad Njegovu snažnu, naprosto čarobnu prisutnost iskusimo s uznemirenošću kakvom nas uvijek ispunjava blizina voljene osobe. Bog nije ideja, nije razumski pojam. Bog je osoba, a osobu upoznajemo u osobnom susretu. I plod toga susreta je ona iskustvena spoznaja koja je iznad svih spoznaja. Kao što znamo za određenu simfoniju kako je veličanstvena, ipak je nešto sasvim drugo ako smo slušajući je do suza ganuti.

I ako se već bolna situacija koja me pogađa kao takva ne može izmijeniti, moram se upravo ja promijeniti. Najvažnija je sigurnost, koja me može pratiti na tom putu: Nisam nikad sam. Bog će na svakom putu kojim idem biti uza me. Mogu ga doživjeti kao prijatelja života za kojeg nije ništa nemoguće, a to je zamišljeno s vjerom koja ne želi biti mudro zdanje nauke, nego odlučujuća pomoć za Život. 

U svom razmatranju objašnjava kako, između ostalog, bolesnim možemo postati i zbog strahova i briga, zbog krivog načina života, zbog razbijenog životnog ritma, zbog razorene naravi, zbog neprirodne ishrane, zbog bolesnog društva, zbog precjenjivanja novca i posjeda, no naposljetku i zbog pogrešnih vjerskih oblika i vjerskih strahova, pa i naše misli i naše čuvstveno stanje izravno utječe na zdravlje i primjerice zavišću, srdžbom i nelagodnošću može se pripraviti plodno tlo za bolest. 

 

Molitve na putu ka svom uslišanju

I molitva je krenula…..: za bolesne koje smo u svojim srcima donijeli na ovu duhovnu obnovu, za obitelji koje su u raznim krizama, za zadovoljštinu za sve nevine žrtve, za duhovna zvanja, za sve mlade, a posebno mlade našega otoka, za razne strahove koje nosimo u sebi, za zlostavljanja, za nerazumijevanja, za branitelje, za sve stanovnike ovoga otoka, …. i mnoge molitve koje nismo izrekli, i one izrečene kao da su našle put gdje trebaju poći ka svom uslišanju. I ako se već bolna situacija koja me pogađa kao takva ne može izmijeniti, moram se upravo ja promijeniti. Najvažnija je sigurnost, koja me može pratiti na tom putu: Nisam nikad sam. Bog će na svakom putu kojim idem biti uza me. Mogu ga doživjeti kao prijatelja života za kojeg nije ništa nemoguće, a to je zamišljeno s vjerom koja ne želi biti mudro zdanje nauke, nego odlučujuća pomoć za Život.

Odlazeći iz crkve, svatko je na svoj način doživio predavanja vlč. Sudca, svakoga je dotaklo različito po njegovoj osobnosti, jer vjera ipak nije samo skup teorija i znanja, nego doživljaj Boga i živa povezanost s Njime, što se ostvaruje u molitvi svakoga od nas.

 

  • Napisala: Ružica Kaštelan

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime