Foto: Foto: Matko Marić
- Napisao: Miki Bratanić
Vijest o smrti Jakše Fiamenga primio sam jutros s velikom tugom. Jakšu sam nazvao na Badnjak. Izmjenili smo staru otočku čestitku: “Nadobro ti doša Bodnji don”. Dogovorili smo se da dođe do nas doma na Božić, bar nakratko. Njegov glas ukazivao je neku odsutnost.
Na Božić malo prije ručka otišao sam do njega u bolnicu. Dežurna sestra mi je rekla da mi ne preporuča posjet, jer da je on potpuno rastresen i da je s njim teško komunicirati.
Ipak sam ušao u sobu i sjeo pored njega. Komunicirali smo naizgled normalno. Gotovo kao i uvijek. Poklonio sam mu svoju novu knjigu i napisao posvetu. Listao je pažljivo.
Rekao mi je: “Meni fali logistika”.
Toliko mu je falilo stvaranje. Znao sam to.
Nažalost, na ovaj Božić, njegov posljednji na ovoj zemlji, nije se ufao doći do nas. Više je to bila psihička, nego fizička prepreka.
Tužan sam. Tužan sam upravo zbog nedostatka te “logistike”, potpore koju mu nismo pružili. Jer mogao je Jakša još mnogo toga napisati. Imao je on još toga za reći.
Sada će i njega ponit njih šest među ruke i odnit ga tamo okle se ne vraća, a vrh stola prazna ostat će katrida.
Hvala ti dragi Jakša za sve one divne riječi koje si nam ostavio. Hvala ti za ono vrijeme koje smo provodili skupa.
Držim u ruci tvoj “Božji hlad” i ostavljam ovdje zapisane tvoje misli na razmišljanje svima koji ostaju:
“Tek onda
Kad više nikome ne budeš trebao
Mirno idi u svoju smrt
I ne vraćaj se”
“Ovakvu smrt
Svi ne mogu osjetiti
Iako su do guše zaglibili u njoj
Gledajte smrtnici i dalje u zvijezde
Igrajte se i estetizirajte pojmovima
Koji su iznad vas
Sve ste sveli na ljepotu
A pravu ljepotu nikad nećete spoznati”
“Govorim kao čovjek
Možda iz basa
Otkud bi inače mogle doći opomene
Strah me je ove sveopće ravnodušnosti
Jer utvrđuje i u meni kamen
Na kojem završavam svoj plač
I sam sve indiferentniji
prema tako dobrim zamislima”
