Home Vijesti Putem do vrha Sv. Damjana sprijateljiš se sa svojim osjećajima

Putem do vrha Sv. Damjana sprijateljiš se sa svojim osjećajima

0
Putem do vrha Sv. Damjana sprijateljiš se sa svojim osjećajima

Foto: Foto: Ružica Kaštelan

 

Uspinjući se kamenitom stazom, na nekim mjestima gotovo okomitom, nosili smo svoje male križeve načinjene od grančica, u koje smo utkali svoje čežnje, želje, misli, pa i svoju osobnost, da bi ih ostavili na vrhu, među zidovima ruševine crkvice Sv. Damjana.

Rab danas oglas

Već tradicionalno, deset godina, u Korizmeno vrijeme, uspinjemo se na sv. Damjan moleći Križni put i meditirajući. Jer visinu brijegova doživjet ćemo samo ako smo im blizu. Svatko od nas vjerojatno ima neko iskustvo kad je na odmoru ili putovanju, izletu, pa se nalazi pred nekom divnom panoramom prirode, i tada kaže poznatu rečenicu: “Lijepo nam je ovdje biti“. No to su tek epizode života koje brzo prolaze, i onda se vraćamo svakidašnjici, realnosti života koja je često puta teška. Ipak, ti trenuci daju nam snagu za ono što je svakidašnje – za život i rad. 

 

Teško je penjati se na brdo, uspinjati se po oštrom kamenju, a još je teže silaziti, no bez toga su nam pogledi i horizonti preuski, ograničeni, zatvoreni, magloviti, nepoznati, a to je još teže i dramatičnije. Tako je i s našim životom: teško je biti s Isusom, s njime živjeti, umirati, uskrsnuti, ali još je teže bez njega, jer tada je život bez nekog dubokog smisla i sadržaja. Zato smo uspinjući se zastajkivali kako bi molili postaje Križnog puta, poistovjećujući se svojim životnim postajama i vjerom koja je isto tako velika snaga, pomoć, mogućnost, put da se čovjek može prepoznati ne samo s čovjekom, u čovjeku, nego i s Bogom, u Bogu, jer je On uvijek blizu čovjeka, za čovjeka, s čovjekom, za ljubav, kao poticaj, kao izazov, kao dar, kao pomoć

Ovakva vjera, uništava svaki strah, napetost, sumnju, i tko se usudi upustiti se u taj „posao“ može iskusiti i doživjeti čudesno preoblikovanje osjećajnog života. Tada postaje kao instrument, lira, u Božjim rukama, a kada Bog udara po žicama tada se rađa prekrasna glazba. Tada i bol i radost postaju nebeski tonovi bez ikakve žalosti ili sažaljivosti. Čak ako se ta preinaka nikad i ne ostvari u našem životu, možemo ju ipak u nekoj mjeri okusiti ako smo spremni odreći se površinskih osjećaja. 

 

Na vrhu Sv. Damjana otvorio nam se veličanstven pogled na naš prekrasan otok, na susjedni Velebit s njegovom divljom prirodom, na otočiće što su cvjetovi na čipki od mora. Panorama, pa čak boje i mirisi, netaknuto bilje, i sve to kao lijek za ljudsku dušu, jer je boravak u prirodi nenadomjestiv kao priprava za nutarnju molitvu ili meditaciju. U prirodi se osjećamo prihvaćeni onakvi kakvi jesmo, tu dišemo slobodno, i tu možemo također iskusiti nešto od one bezuvjetne ljubavi koja nas okružuje. Priroda nas uči doživljavati je bez nekih očekivanja, bez intelektualnih razmišljanja, u otvorenoj prihvaćenosti. Pa je tako i najstarija sudionica gospođa Regina sa svoje 82 godine oduševljeno došla do vrha: “Ne boj se, Vjeruj samo!“ i uspjela je, prava snaga jest u spremnosti volje i predanja. 

 

Uspinjući se kamenitom stazom, na nekim mjestima gotovo okomitom, nosili smo svoje male križeve načinjene od grančica, u koje smo utkali svoje čežnje, želje, misli, pa i svoju osobnost, da bi ih ostavili na vrhu, među zidovima ruševine crkvice Sv. Damjana. Ostavljajući ih kao da nam se vratila snaga, volja za život, za hod, vratio nam se glas za novu pjesmu jer i Tagora je u tjeskobi muke i križa molio: “Ne tražio Te nikad da mi stišaš patnju, već da mi dadeš srce kako bi je nosio. Ne iskao te nikad saveznike u životnoj borbi, već vlastitu snagu… Udijeli mi ne biti kukavicom, što Tvoju milost ćuti samo u uspjesima, već mi učini da stisak Tvoje ruke nađem i u porazu.“

KOMENTIRAJ ČLANAK

Molimo, unesite Vaš komentar!
Molimo, ovdje unesite Vaše ime